-Piše: BORIVOJE ĆETKOVIĆ

Postoji udarna brigada pod imenom „Brigada smrti”, koja dosad broji 300 udarnika. Jasenovačko rukovodstvo izdao je polovinom septembra 1944. Vladislav Vinter pa su ustaški banditi formirali „prijeki sud” pod predsjedništvom bandita Ilije Drpića, ustaškog satnika, koji dolazi iz Zagreba. Jedan od članova bio je i poznati bandit Dinko Šakić, trgovački pomoćnik, ustaški natporučnik, rođak Luburića, hohštapler od zanata i zapovjednik logora Jasenovac poslije licemjernog svećenika Brkljačića. I počelo je „zakonsko suđenje”.

„Drugovi su prebijani, paljeni, rezani, a u otvorene rane stavljale su im ustaše sol. Kada nijesu ništa htjeli priznati, osudi ih `prijeki sud` na smrt vješanjem. 21. septembar 1944. određen je kao dan smaknuća. Prisutni su morali biti svi zatočenici logora Jasenovac. Oko 19 sati dovele su ustaše 20 drugova pod jakom stražom. Izgledali su očajno. Blijedi, neobrijani, izgladnjeli, rastrgnutih odijela, okrvavljeni, stupali su okruženi krvoločnim ustašama. Doveli su ih ravno pod vješala, koja su već ranije bila postavljena. Pošto nije na vješalima bilo dovoljno mjesta za sve dovedene, zabija bandit Lajčo Nehorčić čavle u telegrafske stubove, a Dinko Šakić čita osudu `prijekog suda`. Vješanju se pristupa. Prvi je obješen izdajica Vladislav Vinter, kome su tako nagradili njegovo izdajstvo, a onda su redom obješeni drugovi: Rebac Remzija, dr Bošković Mile, tj. Milo, ing. Bošković Mitar, Pejnović Nikola, Živković Stevo, Kontić Branko, Marić Toma, Musafiija Heirich, Grbić Milan, Sojak Ignac, Palić Jovo, Rasulović Avdo, Veselinović Milan, Milanović Milan, Dragić Milan, Petrić Nikola, i dva druga čijih se imena ne mogu sjetiti... Dr Bošković u času kad je trebalo da biti obješen prilazi banditu Šakiću i pokazujući mu na vješala, kaže: `Ovo nije za ljude, tražim da umrem po crnogorskom običaju od metka. Mene možete ubiti, ali moja ideja je neuništiva`.

Šakić mu naređuje, vadeći pištolj, da se okrene, a on odgovori:`Crnogorac se ne okreće`,Šakić puca, a drug Bošković pada mrtav”. Vješanju su prisustvovali svi banditi jasenovačkog logora.(Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, Narodna knjiga, Beograd, Spomen-područje Jasenovac, knjiga II, 1986:778, 779.)

Da li su tužilaštvo i sudija Dražen Tripalo, koji je izrekao presudu Šakiću, znali za pomenuto pismo OK KPH za Novu Gradišku nije mi poznato, ali se zna da je suđenje ovom ratnom zločincu bilo farsa, jer je ovaj bandit koji ne zaslužuje da se nazove čovjekom negirao izjave svjedoka, a njihove jezive priče popratio je smijehom, izjavivši „da mu je savjest mirna” i „da se ne osjeća krivim ni za jedno inkriminisano djelo”. Negirao je i da je ubio dr Boškovića. Šakiću je suđeno za vrijeme Tuđmana, koji je uspio da ostvari ono što nije mogao Pavelić – „očistio” je Hrvatsku od Srba, a svojevremeno tvrdio da je u „Jasenovcu smrtno stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi”.

Mjesni komitet logora radio je u strogoj konspiraciji – ne zna se ko su bili organizatori partijskog rada i ko je sve pripadao partijskim ćelijama. Nema podataka o tome kakvu je ulogu dr Bošković imao u organizaciji partijskog rada i pripremanju bjekstva iz logora, ali je vrlo vjerovatno da je bio jedan od ključnih ljudi koji su rukovodili radom Mjesnog komiteta, tim prije ako se imaju u vidu njegove dokazane sposobnosti u radu beogradske ilegalne štamparije, njegovu neustrašivost, bastadurstvo, kako bi rekli stari Crnogorci, kao i činjenicu da je obavljao dužnost šefa logorske ambulante – dakle bio je na mjestu gdje je mogao da kontaktira sa drugim logorašima. Budući da je bio doktor, Bošković je mogao da izvuče živu glavu iz jasenovačkog pakla, kao i sarajevski neuropsihijatar Nedo Zec. Dr Milo je izabrao otpor i herojsku smrt, kličući komunističkoj ideji, idealima koji će tek sa činom ostvarenja gubiti na svojoj veličini. Društveni sistemi nastaju i nestaju, ali ideje socijalne pravde i jednakosti „oživljavaju u novim uslovima sa novim humanijim sadržajima”.Postoje herojska vremena koja čine istoriju i ona druga beznačajna i ljudi u njima koji nijesu za pamćenje – kao da nijesu postojali.Teško je pasti za otadžbinu, veli Dobrica Ćosić, kada oni koji dođu poslije vas neće ni znati da ste postojali. Za dr Boškovića zna se da je postojao – ipak njegovo herjstvo nije zapamćeno kako treba. Ako smo antifašisti, kako se deklarišemo, odužimo se velikom heroju dr Boškoviću.


(KRAJ)

---