-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

U samim Njegušima, Austrougarska je tokom Prvog svjetskog rata, uz ostalo, podigla tri objekta o kojima se ovdje i danas govori s nostalgijom i poštovanjem: električnu centralu koja je osvjetljavala cijelo mjesto, veliku bistijernu na mjestu Koritnik, nedaleko od kuće Sava Popovića kojom je riješeno pitanje snabdijevanja mjesta vodom, a nedaleko odatle bilo je izgrađeno i javno kupatilo sa dvanaest kada i tuševa u koje su svi Njeguši morali jednom tokom nedjelje da dođu na besplatno kupanje.

Od javnog kupatila danas nema ni traga, a i veoma zanimljivi objekat vodovoda je dugo propadao, uprkos tome što ni danas nije izgubio značaj i funkciju. Neko se u novije vrijeme sjetio da malo obnovi i okrijepi zdanje vodovoda, ali je veliko pitanje – barem što se tiče fasade zgrade – koliko je savremena „plastična” fasada primjerena kamenoj arhitekturi ovog zanimljivog i neobičnog zdanja...

Kao težak invalid, Savo Dumov Popović nije, naravno, neposredno učestvovao ni u oslobodilačkim balkanskim ratovima ni, potom, u „veljem” Prvom svjetskom ratu, pa, dakako, ni u Drugom svjetskom ratu, koji je dočekao već u dubokim godinama. Sve to je, međutim, preko glave preturio njegov stariji sin Marko, koji će, kao mladi artiljerijski poručnik, ostati vjeran zakletvi datoj svom prvom komšiji pa i dalekom rođaku i bratstveniku, kralju Nikoli.

I on će se naći u stroju onih koji su se, pošto 1918. godine nijesu priznali svrgavanje i detronizaciju ostarjelog kralja, odnosno proglašeno ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, okupili u Gaeti, u izbjegličkom logoru crnogorske vojske u Italiji, pokušavajući da odatle organizuju otpor naumu, prvenstveno unuka kralja Nikole, kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, „oslobodioca i ujedinitelja”, da stvori novu veliku državu na Balkanu u kojoj se ni ime Crne Gore neće spomenuti.

A kad je ražalovani crnogorski kralj tri godine kasnije umro u izgnanstvu i crnogorska vojska u izbjeglištvu demobilisana, odnosno kad je većina, pa i najistaknutiji među njima poput Krsta Zrnova Popovića, uvidjela da je dalji otpor besmislen, vratila se u otadžbinu i stavila u službu vlasti novostvorene države Jugoslavije, Marko Popović je bio jedan od onih koji nije na to pristao, već se iz Tirenskog zaliva, iz Gaete, otisnuo preko mora i skrasio u Detroitu, glavnom gradu američke savezne države Mičigen.

Sjutra: VRATIO SE DA OSVETI BRATA

---

Ponornice
Zanimljivo je da silna voda koja provri na Koritniku s jeseni i s proljeća, odnosno u vrijeme velikih pomuta, ponire i nakon trinaest dana izbija na snažnom vrelu Ljuta u Orahovcu, nedaleko od Kotora, a ona koja se sliva i ponire u njeguškom polju već sjutradan se pojavljuje na izvoru Gurdić u Kotoru (sve to je, naravno, naučno provjereno i ispitano sipanjem specijalne boje u ove vode).


Spomenici
Na njeguškom vodovodu je bila postavljena spomen-ploča na kojoj je ispod krune „trule bečke monarhije” stajalo ime cara Franja Josifa Prvog i podaci ko je 1916. godine izgradio vodovod. Poslije propasti Austrije, djelimično su izbrisana znamenja stare austrijske krune i ime cara Franja, a upisano ime kralja Petra Prvog Karađorđevića. Potom, poslije smrti kralja Petra, upisano je ime njegovog sina naslednika, kralja Aleksandra, da bi 1945. godine mjesni komunistički aktivisti izbrisali i isklesali cio tekst i ostavili samo godinu izgradnje, a umjesto teksta farbom nacrtali veliku crvenu petokraku.
Na drugoj strani Njeguša Pero Ševaljević nije dao da se tako postupa sa spomen-pločom koja je bila postavljena na bazenima iznad Krsca: donio je i postavio ispred kuće kao spomenik na jedno vrijeme.