KAKO STUDENO...
Prilikom obilaska korita Morače, patrola milicije primijetila nekoliko Dužana gdje nose ribe uz kanjon put svojega sela. Pokušali milicioneri da preteknu ribokradice, ali nijesu uspjeli. Počeše oni da pretresaju kuće, ali uzalud. Od ribokradica ni traga.
Naiđoše milicioneri na jednu babu i upitaše je da li znade kuda su pobjegli seoski studenti s ribom. Kako je toga dana bila velika vrućina, to baba čuvši riječ studenti odgovori: „A kako studeno jadna nam majka, vidite li da sve izgore od živoga ognja.“ Milicioneri zaključiše da je baba luda i ostaviše je na miru.
DAKO NE KUJE VIŠE
Andrija Stojanov je imao zeta iz Kuča. Zet vrijedan, izučio zanat za mašinistu i pri radu nosi umazan radni kombinezon što Andriji nije bilo po volji jer je Andrija smatrao da je svaki zanat ciganski, odnosno kovački, posao. Ali zet, malo po malo dođe do titule inženjera rada školujući se vanredno uz posao. Kada je dopro glas do Andrije da mu je zet postao inženjer, Anadrija je kazao: „Milo mi je, duše mi, dako ne kuje više.“
BOGDANOV POVRATAK
Bogdan Maksimov je završio maturu Srednje umjetničke škole u Peći. Bio je uvijek odličan đak te se pored učenja mogao baviti čitanjem knjiga i drugim aktivnostima. Znao je napisati i koju humorističku pjesmu jer je uvijek bio sklon šalama u dosjetkama. Otac Bogdanov je bio nepismeni seljak, ali vrlo mudar i pametan i mogao je što se kaže s carom razgovarati. Nije dozvoljavao da se baci neka ljaga na njegovo bratstvo.
Kada je Bogdan završio maturu došao je u Dugu, stao pred kućni prag i kazao: „Od kako sam ja otišao na Kosovo pa do sada, ovaj prag ljudska noga nije preskakala.“ Svakako se Bogdan našalio, ali je od Maksima dobio ono što je tražio jer Maksim, kako rekosmo, nije dao da mu se ko dira kuće i obraza.
REPOVI ZA ČAST
Miljan Jovović, pametar, upravnik pošte na Bioču bio je pravi narodni čovjek. Uvijek je bio narodu na usluzi. Volio je da se mudro našali, pa čak ponekad i nasamari protivnika u šaljivom dijalogu. Poslije završetka radnog vremena znao je zasjesti u obližnjoj kafani i voditi razgovor s ljudima većinom šaljive prirode.
Jednoga dana, Miljan je prolazio pored kuća Vuksanovića u kojoj jo toga dana bila svadba. Ženio se Biočanin. Svatovi su već bili završili s obredom i razišli se, a ostali ukućani s nevjestom. Kada su ovi primijetili Miljana, izašli su pred njega i silom ga svratili za svatovsku trpezu. Branio se Miljan da nema smisla da ulazi u kuću bez boce rakije, ali uzalud. Svekar mlade pokupi sve repove od ovnova koje su svatovi konzumirali i stavi ih pred Miljana. Mudri Miljan viđe da su pokušali da se našale s njim, pa podiže čašu i nazdravi kao što je znao to raditi, te tom prilikom izrazi sve moguće dobre želje za život i rad mladenaca. I na kraju dodade: „Znao sam da vi imate dosta repova, ali da ste ih imali ovoliko to nijesam znao.“
ČOBAN
Ugledni profesor Danilo Ivanović bio je poznat po svojim britkim govorima po poznatim skupovima, a da ne govorimo o predavanjima učenicima. Njegova nastava je plijenila učenike. Kod njega nije bilo slabih učenika jer kod dobrog pedagoga uspjeh učenika je uvijek bio na visini.
Znao je Danilo preko ljeta poći do svoje vikendice na Veruši da se malo rekreira i razgovara s tamošnjim namjernicima ili seljacima. Pri tome nije izostajalo šale i humora kod mudrog prefesora. Ukoliko nije otišao do vikendice, znao je za vrijeme velikih vrućina da se spusti pri Morači i pod moračkim pećinama traži spas od vrućine.
Čitao Danilo tako neku knjigu u jednoj pećini, a u drugoj do njegove plandovale ovce. Utoliko dođe na obalu jedan mladi par sa strane i počeše se spremati za kupanje. Po govoru Danilo vidje da su Francuzi. Poče Danilo s ovima razgovor pošto je bio i profesor francuskog jezika i ovi ga upitaše šta je po profesiji? Danilo im odgovori da je čoban i pokaza im na ovce u susjednoj pećini. „Kako čoban kada govorite francuski?“, upitaše ovi zbunjeno. „Kod nas niko ne može postati čoban ako ne zna francuski jezik“,odgovori šaljivi Danilo.
PIŠE:
VOJISLAV VUJOTIĆ
Nastaviće se

---