Hranislav Jocić je odmah po ženidbi kupio kuću u Beogradu, u Smiljanićevoj ulici broj 34, ali i imanje kraj Uba, gdje je držao ergelu konja (tako se dogodilo da se Ljubiša Jocić rodio na Ubu). Bio je strastveni zaljubljenik u konje, odgajao ih je s nemjerljivom ljubavlju. Na Ub će, nakon što je u Valjevu, u bolnici, liječeći ranjenike, dobio pjegavi tifus, Hranislav doći i da umre. Brigu o Ljubiši preuzeo je djeda; on će o dječaku – od malena sklonom ekscesnom ponašanju: od sitnih lopovluka i tuča pa do šunjanja po kuplerajima Zemuna – govoriti kako mu je unuk bitanga i propalica.

Gimnaziju, Treću mušku u Beogradu, Ljubiša je učio od 1924. do 1929. godine. Visok na djedu, lijep na majku, Jocić je uživao da se istakne: volio je da drugare izaziva na tuču, pa i da dobije batine. Istina, plašio se policije. Plašio se i djede, vazda mu obećavajući da neće krasti, da se neće tući, da će učiti, da će izbjegavati rđavo društvo. Pri kraju gimnazijskog školovanja bliže se upoznao s profesorom Dušanom Matićem, strasnim zagovornikom avangardne književnosti, koju je donio iz Pariza, poslije golgote Prvog svjetskog rata. Matić će ga uvesti i u „Moskvu”, gdje su se okupljali pisci boemi, tzv. čupavci. U kafani „Moskva” upoznaće, kako se mnogo godina kasnije sjećao, jedan drugi svijet – svijet boema, pjesnika, slikara, pijanaca i beskućnika... Vremenom mu je sjedjenje u „Moskvi” postalo navika.

Po završetku gimnazije otpočela je Ljubišina „šetnja” po fakultetima. Najprije se upisao na arhitekturu, pa na medicinu, prava... i onda se uputio u Pariz, gdje nastoji da, osim uživanja u životu, „malo uči” i crtanje, slikanje, vajanje – u istoj školi u kojoj je bila i Ljubica – Cuca Sokić, potonja ugledna slikarka, redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. A Ljubiša? On se odao bonvivanstvu – veomao uspješno! I nikako nije mogao da se smiri. Na to su mogle da ga navedu, ali nakratko, žene, lijepe djevojke, naročito Francuskinje – one su ga opčinjavale: njihov stas, glas, melodičan jezik. Piše pjesme.

U Beograd Ljubiša dolazi na ferije i svojim ponašanjem šokira svijet: na maskenbal u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić” na Kalemegdanu stigao je pješice, u teniskom odijelu, bez kaputa, a bila je zima! Jedan žandarm ga je tako sumanutog zaustavio i legitimisao, uvjeren da je pacijent koji je pobjegao iz ludnice! Tada upoznaje i mlade, nadobudne pisce, srpsku avangardu – društvo okupljeno oko Marka Ristića i Dušana Matića. Bilo je to, naravno, u kafani „Moskva”, u prizemlju, gdje su se okupljali praktično svi pisci – i avangardni i oni staromodnih opredjeljenja, ali i svi drugi umjetnici – slikari, vajari, muzičari. Postaće saradnik revije „50 u Evropi”, gdje će, u broju 12, 1928. godine objaviti i prvu pjesmu, bez naslova.

Nadrealisti su imali i posebno mjesto okupljanja: kod „Ruskog cara”. Za svu zlu krv čaršije prema njemu Jocić je optuživao uglavnom Marka Ristića – kaže da je on bio veoma sujetan, ličan, zloban, pakostan, pa dodaje: „I koliko mu je zloba onda bila protivu mene, pokazuje i to da je mojoj petoj ženi, kada se razvela od mene, čestitao...” Od svih pristalica ovog pokreta najbliži mu je bio Đorđe Jovanović Jarac, prema kome je pokazivao svu „svoju druželjubivost”, iako se u mnogim stvarima nijesu slagali. Nadrealisti su Jocića predano ogovarali: tvrdili su da je on „jedna propalica”.

A on, rođak uglednog advokata i pisca Dragiše Vasića, nije mogao da nađe bolje društvo od nadrealista: oni su mu djelovali nekako iščašeni, bliski njemu kao vjetropiru zanijetom književnošću, ali i kuplerajima zemunskim: umjesto da sprema veliku maturu, on je svakodnevno sjedio kod „Ruske lire”, „Kazbeka”, „Šumatovca”... družeći se s izbjeglim ruskim ljepoticama, propalim kneginjama, namirisanim frajlama. Bio je fasciniran crvenim lampama i velikim ogledalima, somotskim kanabeima...

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---