-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Ovo je priča žene sveštenika Aleksandra Vinogradova o iscjeljenju njenog sina od mucanja.

„1865. godine, zbog mojih grehova, moj trogodišnji sin, koji je bio veoma razgovorljiv dječak, odjednom je počeo da muca. Kako je vrijeme prolazilo, on je sve više mucao i početkom 1866. godine to se toliko pogoršalo da nije mogao da izgovori čak nijednu riječ, a da ne počne sa A. a. a..., onda bi sav pocrvenio, uhvatio bi se rukama za glavu i stiskao jagodice i sa suzama u očima pobjegao, sakrio bi se negdje i dugo plakao zbog toga što nije mogao da izgovori to što je želio. Nama roditeljima je to bilo veoma teško i tužno gledati, sa strahom smo zamišljali kakva ga budućnost čeka, kako će on nesrećnik učiti i odgovarati na pitanja kada bude u školi. Mi smo mu često govorili: „Sašenjka, prvo sve smisli, pa onda govori“ – smatrajući da je on stvorio naviku da nabrzinu nešto kaže i otuda se pojavilo to strašno mucanje. Ponekad smo mu govorili: „Bolje da ćutiš, nije prijatno slušati tvoje zamuckivanje“. Sve je to, očigledno, mnogo ljutilo i nerviralo pametnog i oštroumnog dječaka. Za vrijeme Velikog posta 1866. godine, moji poznanici su mi dali da pročitam knjigu o životu sarovskog podvižnika oca Serafima. Ja sam tu knjigu čitala sinu naglas, sin je slušao moje čitanje i sa začuđujućom pažnjom i razumijevanjem počeo da vjeruje u svetost oca Serafima i gaji prema njemu posebnu ljubav. To je on pokazivao tako što je ljubio sliku oca Serafima sa dubokim poštovanjem. Tako su prošli dani Vaskrsa i tih dana, upravo u utorak, otac je poslao Sašu iz naše prostorije u zadnje sobe naše kuće, sa namjerom da mi nešto kaže. On je otvorio vrata naše sobe, htio je nešto da kaže, ali nije mogao da izgovori, pocrvenio je, stisnuo je jagodice (zato što je osjećao bol u njima od mucanja), pobjegao preko vrata i zaplakao. Posmatrajući to njegovo ponašanje i stanje, ja i djevojka-dadilja, koja je kod nas živjela, obje smo zaplakale. Poslije toga, ja sam pomilovala svog nesrećnog sina i posavjetovala ga da se za vrijeme molitve ispred „Čestnjejšej“ uvijek prekrsti, ili ma gdje bio u to vrijeme, da moli oca Serafima, da se on svojim molitvama moli za njegovo iscjeljenje. Dječak je sa velikom radošću primio moj savjet i obećao da će me poslušati, što je kasnije i radio kako sam mu rekla. Tog istog trena ja sam se u svojoj duši zavjetovala sebi da održim opijelo za upokojenje duše dragom ocu Serafimu, otišla sam kod muža i sve mu ispričala. Ali moj muž, koji tada nije ništa čitao o ocu Serafimu, veoma ravnodušno je saslušao moj zavjet i obećao mi da će održati opijelo. Interesantno je, da upravo toga dana, kad smo se zavjetovali da ćemo održati opijelo ocu Serafimu i moliti se za upokojenje njegove blažene duše, naš sin je odjednom prestao da muca i počeo da govori dobro, čisto i bez ikakvih smetnji.

Mi, grešni, zbog lakomislenosti smo shvatili da su ljudi u pravu kad su govorili da će ta njegova bolest vremenom proći, što se i desilo. Opijelo nijesmo služili. Samo sam ja potajno čuvala u duši misao da ću nekada ispuniti svoje dato obećanje. Prošle su tri nedjelje. I evo Gospod je bio blagovoljan da urazumi nas lakomislene i pokaže nam da nije naš sin sam od sebe ozdravio, već se otac Serafim molio za njegovo zdravlje. Naš sin je opet počeo, kao i ranije, da muca i opet nije mogao da izgovori odmah nijednu riječ. Tada sam ja, grešna, tek shvatila o čemu se radi i sve sam to ispričala mužu. Tada je muž poželio da pročita žitije oca Serafima. Počeo je da čita i osjetio je duboko poštovanje prema svetosti starog monaha i ubrzo mi je pokazao želju da održi obećano opijelo ocu Serafimu, što je i uradio. Poslije opijela naš dječak se odmah potpuno povratio. Malo kasnije, te iste 1866. godine, kad je imao oko četiri i po godine, uporno je zahtijevao da ga naučimo da čita“.

O čudotvornoj moći Prepodobnog Serafima Sarovskog postojale su mnoge priče i za vrijeme njegovog života, a još više ih je bilo poslije njegove smrti, koje se i danas prepričavaju.


Kraj

---