-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ


Ljubiša se javlja Ivi Andriću, iz Slavonskog Broda, sa književne večeri: „Poštovani druže Andriću, poželio sam da Vam se javim iz Društva hrvatskih književnika. Molim Vas, primite najsrdačnije pozdrave i iskreno poštovanje. Ljubiša Jocić“. A u nastavku su potpisi dvojice hrvatskih pisaca: Zlatka Tomičića i Vojislava Jelića...
Žali se bliskim prijateljima što su Dušan Matić i Roksa Njeguš izbjegli da ga stave na spisak za Oktobarsku nagradu – mimoilaze ga sva književna priznanja.
Antonije Isaković, direktor „Prosvjete“, obećavao mu je objavljivanje izabranih djela, ali to se izjalovilo. Govorio je i da je Isaković, poznatiji u čaršiji kao Lule, uticao na zabranu filma „Sneg na usnama“... Kad je o filmu riječ, žalio se i na odnos prema njemu Vicka Raspora, šefa „Dunav filma“, koji je odbio da „Sneg na usnama“ prikaže. Nije podnosio ni Borislava Mihajlovića Mihiza, ni Dušana Makavejeva... ali je cijenio Aleksandra Sašu Petrovića, posebno njegov film „Maestro i Margarita“, iako mu Saša kao čovjek nije bio blizak. Ali je zato s Purišom Đorđevićem bio veoma blizak – cijenio je i volio njegove filmove, ali i prijateljstvo s njim.
Ljubiša je umio da stegne zube i decenijama da gladuje, da se svede na 54 kilograma, da pljuje krv, da kaskaderiše po filmovima prelazeći na konju u galopu kilometre i kilometre, ali je ponekad morao da pogne leđa slomljene kičme... Samo nekoliko svojih knjiga volio je – a to su: „U zemlji Arastrata“, „Kurir na prozoru“, „Skriveni svetovi“, „Poema bez naslova“, „San ili biljka“... sve je ostalo nedostatak slobode u samom njemu. Govorio je da je napisao more gluposti.
Nabavio je i bicikl: kretao je na Terazije, pa Makedonskom ulicom; zaustavljao se kad vidi poznanike, skidao kačket i otpozdravljao im. Kada ga je mladi dramaturg i filmski kritičar Slobodan Novaković upitao zašto je stalno na biciklu, odgovorio mu je: „Raznosim mjesečinu po Beogradu!“
Najviše je volio da bude viđen na maršruti između dvije kafane – „Šumatovca“ i „Srpske kafane“. U blaženim trenucima govorio je: „O većini ljudi koje poznajem treba govoriti kao o mrtvima – samo dobro, lijepo...“ Bio je ponosan što i u poznim godinama može da bude džokej – redovno je odlazio na konjičke igre u Požarevac.
Prohujali su davno oni Ljubišini nestašni dani, poslijeratni, kad se nekako popeo, „u ponoćnom ludilu“, kako je govorio Slobodan Marković (Libero Markoni), na konja Kneza Miloša, na Trgu Republike. Markoni kaže: „U noći, blistao je, visoko nad rijetkim prolaznicima... Ali, nije mogao da siđe... Uz pomoć drugova i milicijske patrole, snijeli su ga na trg – a on radostan kao dijete što se domogao zemlje...“
Libero Markoni ga je dobro poznavao – često su zajedno obilazili ponoćne kafane Beograda; zapisao je: „Ljubiša Jocić je bio preosjetljiv čovjek. On je bio živi seizmograf, a u lucidnim trenucima uvijek je dolazila do punog izražaja njegova ogromna inteligencija i njegov neiscrpan duh, koji je dizao praskave oblake obojenih radosti, tako da je on, naročito poslednjih godina života, gdje god se pojavio hranio ljude optimizmom...“ Hranio je druge optimizmom, a sam je bio potišten, pio čajeve liječeći svoju oboljelu jetru i pluća.
Njegova mlada, sasvim mlada žena Gordana, studentkinja slikarstva, darovita potonja slikarka, hranila ga je svojom neizmjernom ljubavlju. Držali su se za ruke u šetnji, zajedno vozili bicikle, odlazili na filmske i pozorišne predstave, izložbe... Bio je ponosan na svoju lijepu, darovitu ženu. Govorio je prijateljima: „Gordana je moja jedinstvena i jedina ljubav...“ Nije bila ljubomorna na njegove prethodne ljubavi.

(NASTAVIĆE SE)