Formiranje letećih četa zaslužuje posebnu pažnju, budući da je to bila pogrešna i kobna odluka režima nove države – već iskopani jaz među Crnogorcima u vrijeme Bombaške afere i Kolašinskog procesa, još više je produbljen. Da je krvavi nož među braćom izvađen u tzv. božićnoj pobuni (baš na Božić kada se svuda u pravoslavlju vjernici mire), Beograd unutarcrnogorski sukob rešava kako ne treba– pristalice ujedinjenja se angažuju u ugušenju pobunjeničkog pokreta. Dakle, vojsci i žandarmeriji dodate su i čete omladinaca– samo da pobuna oružjem bude što prije ugušena.

U pomenutom izvještaju Ministarstva vojnog i mornarice kaže se da je ÂŤosam ovakvih četa formirano krajem decembra prošle godine a na osnovu dobrovoljne prijave sposobnih obaveznika ove teritorije. Odijelo za ove čete dobijeno je od Ministarstva vojnog i kredit od Ministarstva Unutrašnjih DjelaÂť. Leteće čete po teroru vršenom nad zelenašima – separatistima i njihovim porodicama, pomagačima i simpatizerima prevazišle su svoje prethodnike, pristalice kralja Nikole, koji su surovo progonili klubaše, napadali na njihove kuće, prebijali ih i zatvarali. Ko to ne vjeruje neka pročita memoare vojvode Sima Popovića– vidjeće da su ÂŤgomile naoružanih Crnogoraca iz okolnijeh sela naoružanih toljagama...zorno hodili po ulicama cetinjskim i ulazili u sve kafane tražeći klubaše da ih tukuÂŤ. (Popović, Memoari, 1995:494.) Pripadnici letećih četa nijesu koristili samo toljage– teror i nasilje obogatili su novim metodama mučenja. Riječ je, dakle, o nekoj vrsti jedinica sastavljenih od samovoljnih pojedinaca, o četama bez vojničke discipline, spremne na osvetu prema separatistima i njihovim simpatizerima i pomagačima.

Mada nije u duhu današnjeg vremena kada se uveliko rehabilituju zločini, pa i ratni zločinci (ne samo u Crnoj Gori), držim da istinu treba reći makar se ticala i vlastitih predaka. Naime, nasilje nad seljacima u Dodošima, (selu pored Skadarskog jezera, osumnjičenom za ilegalni ulazak separatista u Crnu Goru), izvršili su mještani sela Krusi i Beri (Lješanska nahija), pripadnici 11. leteće čete (formirane u Podgorici u februaru 1920.), kojom je komandovao moj stric Radoje Ćetković, a čiji je zadatak bio gonjenje odmetnika na cijeloj teritoriji Crne Gore. Dakle, teror i nasilje nije izvršila ÂŤokupatorska srpska vojskaÂŤ, kako je rečeno u zelenaškim izvještajima, a kasnije objavio i dr Š. Rastoder. Pripadnike leteće čete (pema očevom kazivanju) dočekali su neki mještani sela govoreći im da su njihovi istomišljenici, uzalud su ih ubjeđivali – vezali su ih i tukli. Šta reći? Nasilje je izvršeno u plemenu koje je kuću Ćetkovića posebno zadužilo. Kada je Stano Ćetković (djed Radojev) 1836. godine osvajao Beri od spuških i podgoričkih Turaka, u pomoć mu je stigao Kenjo Stankov Janković, proslavljeni crnogorski junak, Âťsa svom ceklinskom pokraj vode župomÂť, oslobodio je turske opsade svoga pobratima Stana, koji se, sa svojim sinovima, zatvorio u kuli, sagrađenoj po dogovoru sa Njegošem. U međuvremenu, od 1836. do dvadesetih godina 20. vijeka, nešto krupno se prelomilo u biću Crnogoraca– zacarile su se duboke podjele i nastala velika mržnja. Nestalo je i onog čuvenog čojstva– junaštva plemenskog čovjeka koje je pronijelo ime i slavu Crne Gore. Još je Kolašinska afera označila potpun krah stare plemenske Crne Gore, njenih običaja, shvatanja i vrijednosti. U istragama nad političkim krivcima Âťradili su mokri konopci, čizme i kundaci, čupani nosevi i brkovi i vrijeđani očevi i djedoviÂť. (Đilas, ÂŤCrna GoraÂť, 1989: 39.)

Ko u to ne vjeruje neka uzme Đilasovu ÂŤCrnu GoruÂť– roman iz kojeg će više naučiti o Crnoj Gori i Crnogorcima, nego iz djela mnogih istoričara.

Pamtili su ujedinitelji zlo činjenje zvanične Crne Gore, gospodarev teror nad Narodnom strankom i omladinom, naročito nakon Bombaške afere i Kolašinskog procesa.

​PIŠE: BORIVOJE ĆETKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---