Knjaz Danilo ipak nije tako lako i jednostavno zasjeo na vladarsku stolicu, jer se Njegošev stariji brat Pero, moćni i bogati trgovac, uprkos izričitoj Njegoševoj volji zapisanoj u testamentu i amanetu koji je i Peru lično ostavio, odmah poslije bratove smrti, uz pomoć i podršku glavara, posebno uticajnih Đorđija Savova Petrovića i serdara Mila Martinovića, proglasio za knjaza.

A kad se Danilo dva mjeseca kasnije pojavo u Senatu sa Njegoševim testamentom u džepu i podrškom ruske i bečke carske kuće, imao je dovoljno odlučnosti i drskosti da strica, kao granu s puta, ćušne sa Njegoševe stolice. Iza tog prvog, nimalo ljubaznog i rođačkog susreta u Senatu, između Pera i Danila se krila nepomirljiva borba za pristalice među glavarima i narodom. Pero je zveckao novcem i uzdao se u moć bogatstva, a Danilo je obećavao da će stati na put gulikožama narodnim i narodu vratiti blago koje mu pripada — da će u svemu poštovati stričev testamenat sem u dijelu u kojemu je ostavio za one prilike pozamašne svote novca svojim najbližim.

Kako se dan skupštine, 1. januar 1852. primicao, napetost je sve više rasla i rascjep između pristalica jednog i drugog bivao sve dublji i opasniji. To se posebno pokazalo kada je na sam dan skupštine, na jutarnjoj molitvi u Manastiru, pop Joko Špadijer „prekršio predizbornu ćutnju” i Danila spomenuo kao novog gospodara Crne Gore, iako se o tome skupština još nije izjasnila. Već tu je došlo do ozbiljnih varnica i zveckanja oružjem, a lako je zaključiti šta bi značio samo jedan metak, samo jedna kap krvi, u uzavreloj masi od oko dvije hiljade ljudi, koji su se tog dana okupili na Cetinju.

Kad su se glavari povukli u Biljardu na vijećanje, Njegoševu zadužbinu su opkolile pristalice sa poluisukanim jataganima i napunjenim džeferdarima, spremni da i oružjem istjeraju svoju pravdu ako glavari ne učine po njihovoj volji. Već tu je, međutim, bilo jasno da Pero nema nikakvih izgleda, jer su Danilove pristalice bile neuporedivo brojnije i bučnije.

Kako je, pak, stvar tekla u samom Senatu može samo da se nagađa, jer su i istoričari oko toga nesaglasni. Po jednima, sve je bilo gotovo kad se Đorđije Savov Petrović, potpredsjednik Senata, pokolebao i stao na stranu Danilovu. Drugi tvrde da su čvor presjekli ugledni Stevan Perkov Vukotić, Novica Cerović i serdar Škrnjo Kusovac koji je u odsudnom času prišao Danilu, poljubio mu ruku i rekao:

– Priznajem ga za gospodara Crne Gore i ko ima što protiv, obist će se sa mnom…

Lojalnost Danilu su potom izrazili i gotovo svi ostali senatori i glavari i za čas se, kao kula od karata, srušila iluzija Pera Petrovića da će biti gospodar Crne Gore, iluzija koju su mu samo dva mjeseca prije toga onako jednoglasno i jednodušno podgrijali ti isti glavari.

Skupština je trajala dva dana, a nakon prvog, svečarskog dana, 21. septembra, na Malu gospođu, knjaz Danilo je pročitao ruski carski dekret da svi čuju i znaju da je on tu i po volji njegovog carskog veličanstva, a potom obnarodovao i imena senatora, plemenskih kapetana i perjanika. Svi oni su se pred sveštenicima zakleli na boga i božju vjeru da će u svakom času, svugdje i na svakom mjestu, „u dnevi i noći, u zlu i u dobru, biti vjerni knjazu i otečestvu” i da će se „tvrdo držati njegovijeh zakona i biti poslušni njegovijem naredbama.”

Sve to je jasno govorilo da je na crnogorski presto sjeo vladar čvrste ruke, autokrata bez milosti i volje da sa bilo kim dijeli vlast. Kako u svojim „Memoarima” piše vojvoda Simo Popović, kad je čuo šta je mladi gospodar naumio, kad je zavladala Danilova strahovlada i samovolja njegovih doglavnika, poznati narodni pametar Sula Radov je rekao:

-–Nasta vrijeme da se pas kobasicom veže i da je ne smije izjesti…”

Piše Budo Simonović

(Nastaviće se)

---