Već u prvoj godini vladavine, tačnije 7. novembra 1852. godine, knjaz Danilo preduzima svoju prvu „kaznenu misiju” protiv neposlušnih i nepokornih brđanskih plemena, a sve u želji da slomi njihov otpor, da ih pokori i pripoji Crnoj Gori. Na udaru su se prvi našli Piperi:

„…našao sam za dobro u ovaj čas krenuti u Pipere su nekoliko vojske”, piše knjaz Danilo ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću, objašnjavajući razloge i cilj pohoda na Pipere, „i sva je prilika da će Skadarski paša odužom rukom i svojom silom protivu mene udariti…”

Četrnaest dana kasnije, knjaz Danilo ponovo piše Gagiću i izvještava ga o rezultatima pohoda na Pipere, ali Gagić očigledno nije bio zadovoljan tim izvještajem, pa traži podrobniji i detaljniji. Po knjaževom odobrenju i zapovijesti, izvještaj sada piše njegov ađutant Bjeladinović:

„Odmah kako je Njegova Svjetlost prispio s vojskom u Pipere za pokoriti one odmetnike”, piše Bjeladinović, „jedan se je dio od njih pokorio i panuo pod nogama Njegove Svjetlosti, kojima je milostivo oprostio, a veći dio glavnije odmetnika, odbjegli su Osman-paši. Domovi ovih odmetnika po pravednoj želji oružanog naroda, odma su bili oboreni i razrušeni, a njihove familije nevredimo protjerane iz Crne Gore…”

Sigurno je, naravno, da ni u jednom od tih pisama nije kazana cjelovita istina o tome šta se stvarno tog novembarskog dana zbilo u ovom ponosnom crnogorskom plemenu. Knjaz Danilo je došao u Pipere sa oko hiljadu vojnika. Neposredan povod je, navodno, bilo odbijanje Pipera da plaćaju poreze i namete koje je zaveo knjaz Danilo. Uviđajući besmislenost otpora pred tolikom silom, Piperi su se u najvećem broju poklonili pred knjazom, svi sem nekoliko ključnih kolovođa pobune na čelu sa Radovanom Mrčaricom, koji je preko Spuža i Skadra umakao u Carigrad. A koliko je Mrčarica bio u pravu i koliko je njegov strah bio opravdan, najbolje pokazuje činjenica da je četrnaest viđenih ljudi ovog plemena koji su tom prilikom, na ovaj ili onaj način, dopali u ruke knjazu Danilu, pogubljeno kao buntovnici i nepokornici.

To ipak nije ugasilo žar nezadovoljstva koje je pritajeno tinjalo u brđanskim plemenima i dovoljna je bila samo varnica da ga rasplamsa i pretvori u požar pobune. Knjaz Danilo je to osjećao, a nesumnjivo, imao je i svoje ljude, doušnike i špijune, koji su mu dojavljivali o svakom tajnom zboru i dogovoru. To je, po svoj prilici, bio i neposredan povod za jedno pismo koje je uputio Bjelopavlićima 18. juna 1854. godine (po starom kalendaru), petnaestak dana nakon boravka na trojičindanskom saboru u Ostrogu, za koje Dušan Vuksan veli da nigdje u knjaževom arhivu nije našao „tako teške riječi”:

„Od Nas Danila Petrovića, Knjaza Crnogorskoga i Brdskoga, serdaru Ramu i svijema kapetanima bjelopavlićkijema pozdrav. Čuo sam nekakve zborove, što se zbori tamo u vas, od kako sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljavam, da nije ništa istina od toga, što sam čuo, jerbo kad bi sve to istina bila od vas što sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko da bi za vas gori bio, nego li što je bio Omer-paša prošle godine. No ja naređujem vama, gospodi kapetanima, da vi prvi umuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli brzo kajati; i ne uzbunjujte moju pravu raju...

„A čuo sam da i Piperi nešto bleje, i s vama se druže, Brankovići i ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke; i nemojte misliti da ja ne znam iz čije su glave ove riječi proizašle, jerbo vama je dobro poznato da, niti sam ja, ni stari vladatelji, koji su bili crnogorski, nikad nikome zuluma učinili nijesu, no su se vazda mučili za obdržati vas i ostale Crnogorce, koje vi dostojni nijeste bili njih imati za Gospodare. A po danas činite kako hoćete, ako vi basta...!”

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---