Vladika
Petar Prvi (Sveti Petar Cetinjski), na Saboru održanom 18. oktobra 1798. godine na skupštini u manastiru Stanjevići, uvidjevši potrebu da se među plemenima zavede red kakav vlada u većini evropskih država, donio je ZAKONIK OPŠČI CRNOGORSKI I BRDSKI.
Godine 1855, prema knjaževim instrukcijama, donijet je Opšti zemaljski zakonik, koji u nekoliko članova uređuje imovinske odnose, u praksi nazvan ZAKONIK DANILA PRVOG.
Godine 1872, knjaz
Nikola angažovao je znamenitog pravnika, profesora slovenskog prava u Odesi,
Valtazara Bogišića, da sačini OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK ZA KNjAŽEVINU CRNU GORU (BOGIŠIĆEV ZAKONIK). Nakon petnaestogodišnjeg rada i studioznog ispitivanja narodnog života i tradicije, ovaj Zakon je obnarodovan 1. maja 1888. godine u „Glasu Crnogorca“. Zakon je imao 1031 član i primjenjivan je sve do 1941. godine.
U članu 955 Zakonika propisano je:
„Svaki je čojek imaonik, t.j. u granicama zakonskim svak je potpuno vlasan imati svoju sopstvenu imovinu: teći je, uživati i njome raspolagati po volji. Nikome se imaoništvo uopšte zakratiti ne može.“
Članom 956 propisano je: „Osim rođenih ljudi, t.j. ličnih imaonika, imaonici mogu još biti: i kuća, i opština, i crkva, i država, i zaklada, i opšte svaka ustanova kojoj zakon priznaje tu osobitost.“
Članovi 846–848 propisuju: „Kad ko drži kao vlasnik nepokretno dobro... on će postati pravi besporni vlasnik toga dobra, pošto ga za punih deset godina u svojoj vlasti održi. Ipak, tim održajem može prijeći vlaština samo na onoga držitelja koji je nezlomislen (816) i koji je držinu na zakonitu temelju stekao.“ „Ko bude, bez zle misli, neprekidno držao kao vlasnik punih trideset godina kakvo nepokretno dobro, pa baš da i ne može dokazati na kome ga je zakonitu temelju stekao, dobro postaje njegova čista i tvrda vlaština, čim isteče rok toga izvanrednog održaja.“
Članom 709 propisano je: „Svako se pleme smatra pravim imaonikom za sve što se tiče opšte plemenske zajednice (komun). U toj je zajednici najglavnije: gora, paša, voda, ukoliko što od toga nije već podijeljeno, osim toga i svaka javna uredba ili ustanova koju pleme osnuje i uzdržava, poglavito radi svoje koristi i udobnosti (na pr. put, školu).“
U članu 713 predviđen je postupak u slučaju diobe plemenske imovine: „Kad plemenici, opštim dogovorom, razdijele neki dio ili neku vrstu plemenskog imetka, ujedno s tim dijelovima prelaze, na pojedina sela ili bratstva, ili kuće, sva prava i dužnosti koja su stim dijelovima spojena.“
Članom 842 propisano je: „Pravilo je: ko prvi zauzme kakvu stvar koja gospodara nema, i to s namjerom da njegova bude, ona već samim tijem i postaje vlaština toga zauzimaoca. Jasno je, dakle, da ne može biti zauzeća one stavri koja svoga vlasnika ima.“
Citiranje odredaba Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru iz 1888. godine bilo je neophodno zbog njihovog značaja sve do današnjih dana. Bez poznavanja ovih odredaba, nije moguće sagledati način sticanja većine nepokretnosti koje se danas nalaze, odnosno ne nalaze u posjedu pravnih i fizičkih lica u Crnoj Gori.
Narodna skupština sazvana na Cetinju na Cvijeti 1868. godine, po knjaževoj volji, imala je zadatak da odvoji knjaževsko od narodnog imanja, s obzirom da je do tada sve što je bilo narodno bilo i knjaževo. Knjaz je sastavio spisak „svih svojih, državnih i crkvenih dobara“. Na skupštini je odlučeno koja imovina pripada knjazu Nikoli kao vladaru, šta pripada Manastiru, a šta je vlasništvo države. Skupština je odredila da manastiru na cetinju pripadaju „sve zemlje, gore i vaskoliki metoh, kud krisovulja Ivanbega piše, izuzimajući ono što su kome darovali dosadašnji poglavari rečenog hrama“.(
Jovan Markuš,
„Kurir“, 24.6.2019.)
Na prostoru koji je obuhvatala Crna Gora od 1888. do 1918. godine, a potom Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije sve do 1941. godine, nepokretna imovina se sticala zakonitim održajem u trajanju od deset godina, odnosno u trajanju od trideset godina, ukoliko zakonski osnov nije moguće dokazati. Knjaževina, niti Kraljevina Crna Gora nije imala ustanovljen katastar.
PRIREDILA:
ŽIVANA JANjUŠEVIĆ
Nastaviće se