-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Suđenju u Džeksonu je prisustvovao i tadašnji crnogorski konzul u Ujedinjenim nacijama Bato Milić. On je obavijestio sud da dolazi u ime crnogorske države i prenio sudu državnu garanciju za Zefa Ljuljđuraja. Uz to je dodao da je on čovjek koji potiče iz jedne od najuglednijih, najpoznatijih i najčestitijih albanskih porodica u Crnoj Gori, te da je Crna Gora kao država spremna da ga dočeka kao čovjeka koji je u potpunosti okajao svoj grijeh i koji je spreman da se vrati normalnom životu i svojoj brojnoj i čestitoj porodici.
– To je bilo izuzetno važno za konačnu odluku suda – smatrao je Zef Ljuljđuraj – a i meni je, moram priznati, mnogo značilo, jer je Crna Gora moja otadžbina, jer su u njoj rođeni moji preci, u njoj sam rođen i stasao kao čovjek i ja sa njom nikada niti sam imao niti ću ikada imati ikakvih problema.
Kad je okončana rasprava, sud se povukao u glavni grad Mičigena Lansing, a vijećanje je potrajalo četiri nedjelje.
Posebno je, izgleda, analizirano to što sam ja kazao tokom dvoiposatne rasprave. Tu je, pored ostalog, za njih naročito bio zanimljiv moj odgovor na njihovo pitanje šta bih ja radio i kako bih se ponašao kad bi me, recimo, sada oslobodili i pustili iz zatvora. Kazao sam: ja niti mogu, niti želim da budem išta drugo sem onaj isti Zef Ljuljđuraj koji je bio prije i sve do one kobne noći između 27. i 28. oktobra 1976. godine – dobar sin, dobar muž, dobar otac i roditelj, dobar drug i vrijedan radnik i ja nikada ne mogu biti ništa drugo makar do kraja života ostao u ovim lancima i na robiji.
Mislim da su svi bili dirnuti i vrlo zadovoljni takvim mojim odgovorom, da su osjetili da govorim iz srca, iskreno, a stvarno sam tako osjećao i na to mislio za sve silne godine tamnovanja. To je bilo moguće samo zato što sam od prvog dana bio ubijeđen i siguran, što i danas mislim, da to strašno zlodjelo koje sam počinio nijesam izvršio iz obijesti, mržnje i pakosne namjere već zato što sam morao, što u tom času, uvjeren sam i danas, nijesam imao izbora niti mogao učiniti bilo šta drugo.
Porota je bila jednoglasna da me treba osloboditi.
Njihov zaključak je potom upućen guverneru Mičigena gospođi Dženifer Gronholm. To je opet bilo vrijeme čekanja i strepnje kako će čelni čovjek u državi reagovati, da li će uvažiti mišljenje i razloge porote i potpisati ukaz o mom pomilovanju. Znao sam da tokom cijelog postupka nije bilo nijednog glasa protiv i intimno bio uvjeren gotovo stoprocentno da će uspjeti, ali, svejedno, život i sve ono kroz šta sam prošao naučili su me na oprez i rezervu.
Kad se to konačno i desilo, kad je guverner potpisao i objavio ukaz o mom pomilovanju, koliko sam se radovao što ću konačno izaći na slobodu, još više sam se radovao zbog mog sina Paljoke koji je život posvetio borbi za moje oslobođenje.
A on je tog dana rekao: e, ja danas, mogu mirne duše da završim moju advokatsku karijeru, moj životni san se ostvario, izbavio sam oca iz tamnice i dokazao da on nije krvnik i zločinac. Za ovo sam živio od svoje jedanaeste godine i mislim da sada mogu da uokvirim moju diplomu...
Po ukazu guvernera, ja sam u zatvoru morao ostati najmanje 32 godine, 7 mjeseci i 9 dana, a kazneno-popravnoj ustanovi, odnosno zatvoru u kojem sam se tada nalazio, preporučeno je da to uskladi sa svojim planom i drugim uslovima, obavezama i pretpostavkama koje se moraju prethodno ispuniti, pa je sve ipak potrajalo još nekoliko mjeseci. Preciznije, u zatvoru sam proveo tačno 33 godine 2 mjeseca i 2 dana.
(Nastaviće se)
Na rođendan i uhapšen i oslobođenZanimljivo je da se događaj koji je iz temelja, naglavačke promijenio i obrnuo tok života Zefa Ljuljđuraja i koštao ga tridesettrogodišnje robije, desio uoči njegovog rođendana – u noći između 27. i 28. oktobra. I vijest o njegovom oslobađanju, da je guverner Mičigena potpisao ukaz o ukidanju njegove četvorostruke doživotne robije, stigla je uoči njegovog rođendana – 27. oktobra 2009. godine.
