-Piše: dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Spasenje vidi samo u životu, u spokojstvu, u prirodi, u toleranciji, u snovima koji nadrastaju sve užase ovog svijeta i ispunjavaju čovjeka snagom da se kreće dalje, da prevazilazi sve to i da izaziva sopstvenu sudbinu. Zar to nije revolt čija snaga duha odolijeva svakoj fizičkoj torturi i samim apsurdnostima života. Otud su oni stalno u pokretu i to kretanje ne može ničim da se zaustavi – jer sreća je u njima a ne u stvarnosti koja ih okružuje. Zato su i prošli kroz tamnu šumu i nadživjeli smrt i taj poslednji čas do kojeg se doteturao Vitez, tražeći odgovor na svoje patnje i smisao za svoje vjerovanje. Taj drastičan prizor mora da uništi i poslednje ostatke vjerovanja u čovjeku. Sve je tu veoma ubjedljivo i realistično, pa nam i izgleđa kao naličje stvarnosti koju nam svijet nameće i traži da je prihvatimo i s njom poistovjetimo sve svoje intimne nade, želje i osjećanja. To je Bergmanov obračun sa dogmatizmom i svim onim lažnim zanosima poslije kojih u čovjeku ne ostaje ništa do rezignacije i saznanja da je život prošao u besmislu. Zato Vitez toliko i insistira da dođe do svoje kuće, da se susretne sa svojom Reginom. Sada je to sredovječna žena, ostarila u čekanju – ali se i on izmijenio. Da li je moguće opravdati sav taj besmisao koji nam je upropastio život i odnio mladost? U njemu samo ostaje vjerovanje i potreba za Bogom. Da li će se pojaviti Smrt ili ne – Vitezu je svejedno, a kad ona i dođe u nejasnoj svjetlosti, to je kraj i više od toga – onaj sudnji dan kada čovjek ne polaže račune samo pred Svevišnjim nego i pred samim sobom. Iskupljenja nema, poraz je neminovan, a smrt je zapravo priznanje da nema kompromisa sa stvarnošću koja nas je uništila. Nije više riječ o poslušnosti i poniznosti, jer su sva očekivanja iznevjerena i ona nas ne mogu pomiriti ni sa našim vremenom a kamoli da uspostavimo odnos sa vječnošću. Čovjek je kroz destrukciju i obmane došao do saznanja koje nije obmana ma kako da izgleda nestvarno. Smrt zato ne može biti posrednik između života i besmisla, a još manje čovjeka i vječnosti. Zato u ovoj legendi ima dosta moralnih implikacija iz našeg vremena i onog čime je Bergman bio zaokupljen i u svojim drugim djelima. Sedmi pečat nije samo legenda već film koji je i te kako potreban čovjeku koji pokušava da sebe nađe tamo gdje ga drugi uništavaju. Bergman se, međutim, čuva da ovo ipak ne preraste u šturu raspravu, tako da svaki prizor ispunjava potpunim doživljajem. Njemu je potrebno da ovakva vizija, ma koliko bila lijepa, usklađena između unutrašnjih i spoljnih stvari, ne bude sasvim objektivizirana u svom realizmu. Ona mora da ostane u domenu poetske plastičnosti i uzvišenosti – zato je nijednog trenutka ne pretvara u dekor za svoje meditacije. Naprotiv, oživljavanje te stare priče ide dalje od posmatranja i same rekonstrukcije, jer se traga za beskonačnošću prostora i vremena na kome svaki čovjek mora da provjeri sebe i sagleda svoju suštinu. Film je neosporno intelektualne prdrode, ali nije lišen tajanstvenosti i potrebe za otkrivanjem one vječne uzročnosti svih stvari i zato ova stilizacija sadrži nove vrijednosti. Legenda je ovdje poistovjećena sa stvarnim životom iz koje izvire misao da čovjek nikad nije sam, da uvijek mora da se sudara sa onim što ga negira i što mu oduzima život i vjeru koju pokušava sam da ispuni vlastitim zadovoljstvom. Bergman teži jedinstvu svega ljudskog i zato u njegovom filmu ima intimne drame, ali i nečeg od poetskih balada, nečeg epskog, prožetog atmosferom u kojoj se sudaraju i životno i konkretno, tako da nam fantastično nije ništa drugo do ona prava i unutarašnja dimenzija stvarnog. Sedmi pečat zato i ne pripada legendi već savremenoj umjetnosti i njenoj potrebi za subjektivizmom, savršenstvom i univerzalnošću. Filmom „Sedmi pečat” Bergman je dokazao da je izuzetan umjetnik, ali je sledeći film „Divlje jagode” (Smultronstallet, 1957), bez sumnje njegovo najbolje djelo iz pedesetih godina XX vijeka. Ovaj divni lirski film građen je oko snova i sjećanja koji opsijedaju starog Isaka Borga, istaknutog profesora nauke, koga sjajno igra Bergmanov najveći prethodnik u švedskoj kinematografji Viktor Šestrem.


(Nastaviće se)

---