-Piše: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA
Aleksandar Isajevič Solženjicin (1918–2008), ruski pisac jevrejskih korijena, drugi je po redu nobelovac iz Rusije, koji Nobelovu nagradu, nakon Pasternaka, nije mogao primiti u godini kad je proglašen kao laureat. Pasternak je proglašen za nobelovca 1958, umro 1960, a tek je 1989. godine njegovom sinu, Jevgeniju, u Stokholmu uručena diploma i medalja Nobelove nagrade. A Solženjicinu su diploma i novčani iznos, umjesto 1970, uručeni 1974. godine, nakon protjerivanja iz SSSR-a. Nagrada mu je bila namijenjena, kako je stajalo u ocjeni Žirija u Stokholmu: „za etičku snagu, kojom slijedi neiscrpne tradicije ruske književnosti, posebno za romane ‘Odjeljenje za rak’ i ‘U prvom krugu’, djela posvećena odbrani humanističkih ideala“.
Svojim verzijama više zapisa iz mrtvog doma Solženjicin je nastavio žanr tzv. „logorske proze“, čiji je najveći začetnik i predstavnik svakako Dostojevski romanom „Zapisi iz Mrtvog doma“. Solženjicin je stekao svjetsku slavu, poziciju disidenta duži niz godina i buru protesta s adrese sovjetske dežurne kritike. Iako je u Drugom svjetskom ratu uznapredovao čak do čina kapetana, krajem 1945. je zbog prepiske sa svojim prijateljem, u kojoj su kritikovali Staljina, uhapšen, i dobio „svega“ osam godina prinudnog rada od Moskve do Kazahstana. A 1952. mu je na robiji operisan tumor, što mu je zasigurno poslužilo i kao materijal za roman „Odjeljenje za rak“. Zatim je još tri godine, do rehabilitovanja, boravio u Kazahstanu, u progonstvu, kao učitelj matematike i fizike, da bi se potom na poziv A. Tvardovskog, koji je bio urednik „Novog svijeta“, vratio u Moskvu. Godine 1962. Solženjicin objavljuje kratki roman „Jedan dan Ivana Denisoviča“, o jednom od nebrojenih, depresivno klišetskih, mučnih dana jednog robijaša u ruskom logoru, a djelo, nažalost, stiče veći publicitet preko neknjiževnih, političkih konotacija.
U „Odjeljenju za rak“ (1967), čije je prvo cjelovito izdanje objavljeno na ruskom jeziku u Italiji, u Milanu, 1968. godine, te Frankfurtu, Londonu i Parizu, i u „U prvom krugu“ (1969), štampanom na ruskom u SAD (Njujork), kao i u Frankfurtu i Beogradu, prisutan je angažovaniji stav autora na štetu neospornih literarnih vrijednosti. Do ova dva romana, štampana u inostranstvu, tadašnja sovjetska čitalačka publika nije mogla doći. A za Solženjicina je i dalje važio epitet „antisovjetski“ pisac, koji „zlobno kleveće“ na račun „izdvojenih i manje važnih detalja“ sovjetske realnosti. Njegovim imenom, kao i postupcima intelektualca liberalne orijentacije, manipuliše se na Zapadu. Nakon isključivanja iz Saveza pisaca SSSR-a, Solženjicin protestuje, obraća se Kongresu Saveza, uz poziv da u bunkeru ne drže skrivane stranice logoraške sovjetske svakodnevice. Godine 1970. Žiri u Stokholmu ga proglašava za dobitnika Nobelove nagrade, ali mu je onemogućeno da pređe granicu Rusije. Sovjetske vlasti mu predlažu „kompromisno rješenje“, da nagradu ipak može primiti, ali u Moskvi, i to bez držanja svečane besjede, što je odbio. Nakon objavljivanja preko granice SSSR-a prvog dijela „Arhipelaga Gulag“, po odluci Vrhovnog sovjeta, biva protjeran 1974. godine, a potom boravi u Cirihu, pa u Vermontu (SAD).
Tek nakon dvije decenije Solženjicin se vraća u Rusiju (1994) i biva euforično dočekan, a 1997. u Moskvi, kad je u njegovu čast ustanovljena nagrada „Solženjicin“, publikuje knjigu o svom prisilnom stranstvovanju tokom dvadeset disidentskih godina.
Kao rukom proviđenja, nakon što je Dostojevski svoj roman o robiji u Sibiru, „Zapisi iz Mrtvog doma“, u cjelini, prvi put objavio u časopisu „Vrijeme“ 1862. godine, Solženjicin tačno sto godina kasnije, 1962, objavljuje svoju verziju zapisa iz mrtvog, ali sovjetskog doma, kratki roman „Jedan dan Ivana Denisoviča“. Svojim literarnim dokumentom ponavlja storiju Dostojevskog, ostvarujući i sam vrhunske književne domete, dokazujući da je mrtvi dom vječan, a da se u njemu samo smjenjuju generacije okrivljenih, među kojima su redovni stanari i pisci, spremni da za ideju robijaju u zatvorima carske Rusije, ili u staljinističkim logorima, svejedno.
(Nastaviće se)