-Piše: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

Kako smo u prethodnom broju feljtona naveli, u kritikama, koje su upućene mladom Brodskom u listu „Večernji Lenjingrad“, između ostalog je navedeno da su njegovi stihovi na nivou običnog brbljanja. Zato je njemu preostalo da prođe trnovit put od „brbljivca“ do nobelovca, i dokaže da je bio u pravu da će proslaviti svu Rusiju.

A za tako nešto mu je prvo bio potreban odlazak iz SSSR-a, u čemu je i uspio 1972, kada odlazi u SAD. Sljedeće godine objavljuje i na engleskom. Izdavač „Ardis“ štampa mu 1977. knjige „Kraj lijepe epohe“ i „Vrsta riječi“, a „Nove stance za Avgustu“ 1983, zatim 1984. „Mramor“, i potom „Uraniju“ 1987, a 1986. štampa prozno djelo „Manje od jedan“ na engleskom. Bavio se i prevođenjem Orvela, Česlava Miloša i drugih pisaca, pisao i književnu kritiku.

U Rusiji postaje popularniji od 1990. lirskim zbirkama „Stanica u pustinji“, „Kraj divne epohe“, „Rimske elegije“ i „Nove pjesme“. Nakon sticanja američkog državljanstva, od 1980. predaje književnost na američkim univerzitetima i koledžima, dobija Makarturovu nagradu, nacionalno književno priznanje, i počasno zvanje pjesnika laureata, dodijeljeno od Biblioteke Kongresa za najistaknutije pjesnike u SAD. Poezija mu nosi pečat viđenja svijeta kao metafizičke i kulturne cjeline, uz simbolističku potku i približavanje akmeističkoj poetici, uz eksperimentisanje sintaksičkim izazovima.

Nobelovu nagradu dobija 1987, po ocjeni Žirija, za „sveobuhvatno djelo, prožeto jasnoćom misli i poetskom snagom“. U svom govoru u Stokholmu odao je priznanje Mandeljštamu, Cvetajevoj, Frostu, Ahmatovoj i Vistanu Odnu, ističući, kao filantrop, da je manji od svakog od njih pojedinačno, uz opasku da se u svojim najboljim literarnim trenucima smatra i za njihovu ukupnost.

A povodom strahota Drugog svjetskog rata i Staljinovih arhipelaga, rekao je i ovo: „Činjenica da nije sve prekinuto, barem ne u Rusiji, može se u velikom stepenu pripisati mojoj generaciji, i jednako sam ponosan što joj pripadam, koliko sam ponosan i što danas stojim ovdje. A činjenica da stojim ovdje je priznanje zaslugama te generacije za kulturu; mogao bih da dodam i Mandeljštamov izraz: za kulturu svijeta. Gledajući unazad, opet mogu reći da smo počeli na praznom – zapravo, užasno opustošenom – mjestu, i da smo, prije nagonski nego svjesno, težili upravo obnavljanju kontinuiteta kulture, rekonstrukciji njenih oblika i tropa, ka ispunjavanju njenih nekoliko preživjelih, i često potpuno izopačenih oblika, našim novim, ili nama naizgled novim, savremenim sadržajima.“

Godine 1995. Brodski je postao počasni građanin Sankt Peterburga, onog Lenjingrada, iz kojeg su ga sudske vlasti kao mladića, navodno, nedoličnog ponašanja, i autora štetnih stihova po mlade, slali na psihijatriju i u progonstvo.

Brodski je umro od infarkta, relativno mlad, sa pedeset pet godina, u Njujorku, gdje je i sahranjen; potom je iz Rusije uslijedio predlog da posmrtni ostaci budu preneseni u Sankt Peterburg, na Vasiljevsko ostrvo, ali se rodbina usprotivila predlogu da bude sahranjen u zemlji gdje je ponižavan u mladosti. Tim prije što je supruga Brodskog, Marija, bila porijeklom iz Italije, prijatelji pjesnika su pomogli da posmrtni ostaci budu preneseni u Veneciju, na groblje San Mikele 21. juna 1997. Na spomeniku je uklesano ime i citat „Letum non omnia finit“: „Smrću se sve ne završava.“

A za kraj feljtona o ruskim piscima nobelovcima, Bunjinu, Pasternaku, Šolohovu, Solženjicinu i Brodskom, nek uslijedi i nekoliko stihova iz čuvene elegije Brodskog „Velika elegija Džonu Donu“, u prevodu Milovana Danojlića: „//Džon Don je usnuo, i sve s njim spava,/stol, zid, postelja, pod; uspavale se/slike i sveće; reze sa brava/ćilimi, ormani i zavese./(...) Džon Don usnuo. Spavaju poeme./Slike. I rime. Jake, nikad slabe./Stih stihu (brat bratu) šapće na uvo:/makni se! Od rajskih vrata daleko/sve je tu čisto, gusto, suvo/da se postiže jedinstvo neko./Spava jamb ispod strogog svoda./Horej k’o stražar, tu, tamo, spava./Sni priviđenje Leticinih voda./Sve što postoji. On. Spi slava./Spavaju patnje. Poroci. Nesreće./Zlo i dobro se nerazlučno grle.//“

Kraj

---

Ispravka autora
U broju 9. Feljtona o ruskim piscima nobelovcima, usljed sažimanja teksta, došlo je do omaške: navedeno je da je film „Tihi Don“ (1957–1958) režirao Sergej Bondarčuk, a reditelj je Sergej Gerasimov. Bondarčuk je takođe režirao „Tihi Don“, a ta premijera bila je 2006. godine; montažu filma uradio je sin velikog reditelja, jer je Bondarčuk umro još 1994. Autor Feljtona upućuje izvinjenje čitaocima.