-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Jedan krak puta se u mjesnom centru Žepe, kod novoobnovljene džamije, odvaja i spuštanje se nastavlja još nekoliko kilometara do Slapa – baš tako se zove jedno od tih prorijeđenih i opustjelih sela ugniježdeno u račvi ušća Žepe u Drinu.
Tu bi negdje, „pedesetak koraka poviše ušća“ trebalo da se zabjelasa čuveni most na Žepi, navodno zadužbina velikog vezira Jusuf-Ibrahima, rodom iz ovog kraja, „vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene“, labudova pjesma nekakvog zagonetnog i ćutljivog carigradskog neimara „italijanskog porekla“, koji će okrenuti leđa ovom poganom, mržnjama podijeljenom, zavađenom i zakrvljenom svijetu, dan pošto se, po svršetku posla, iz Žepe vratio u Carigrad.

Umjesto te lijepe, skladne kamene građevine, koju je Ivo Andrić ovjekovečio u svojoj biser-priči sada leluja zapušteni, oronuli i sasvim dotrajali žičani most. Ogleda se u tamnozelenoj vodi nekada pomamne i neukrotive Žepe, koju je tu na ušću sasvim umirila i u duboki fjord pretvorila zajezerena Drina, bijesna što joj se na putu ispriječio neprelazni bedem hidrocentrale Bajina Bašta. Drevna kamena ćuprija je tada, 1967. godine, da bi bila spašena od potopa, izmještena nekoliko kilometara uzvodno ispod naselja Žepa, u tjesnac gotovo istovjetan onom gdje je prvobitno bila sagrađena.

Uz divlju huku talasa razjarene rijeke, koji se kolju i lome o stijene u dnu ponora ispod mosta, u sjećanje navire Andrićeva priča o velikom veziru Jusufu koji je četvrte godine svoga vezirovanja pao u nemilost kao žrtva nekakve pakosne i podle intrige; kako se „živeći zatočen u osami i nemilosti... setio Bosne i sela Žepe iz kojeg je odveden kad mu je bilo devet godina... gde u svakoj kući ima priča o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti naličje slave ni cenu po kojoj se uspeh stiče...“ U tim trenucima osame i očaja, mereći „visinu svoje moći dubinom skorašnjeg pada“, vezir Jusuf je odlučio da u rodnom kraju podigne ovu zadužbinu...

Tako piše Ivo Andrić, oslanjajući se očito na jednu od više legendi koje je vrijeme isprelo oko ove neobične građevine u divljini Bosne. Ona, izgleda, nema uporišta u istorijskoj nauci koja ne zna ni za velikog vezira Jusufa, ni za carskog neimara italijanskog porekla, koji se proslavio gradnjom mostova po carstvu turskome, pa, dakako, ni ko je i kad podigao most na ušću Žepe.

Po drugoj legendi na koju ukazuju Džemil Čelić i Mehmed Mujezinović u svojoj knjizi „Stari mostovi u Bosni i Hercegovini“, most na Žepi je sagradio jedan od učenika glasovitog Kodža Mimar – Sinana, najslavnijeg carskog arhitekte, projektanta i graditelja višegradske ćuprije na Drini. Po toj legendi, jedan mladi i slavoljubivi đak Mimar – Sinana, obuzet željom da prevaziđe i nadmaši svoga učitelja, odmah pošto je dovršena velelepna zadužbina Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, krenuo je niz Drinu da traži mjesto na kojem će ispoljiti svoju graditeljsku vještinu i umijeće. Zaustavio se na ušću Žepe...

Kad je most bio gotov, došao je stari neimar da ga vidi. Istinski zadivljen njegovom ljepotom, nije se, ipak, odupro sujeti i bijesu, već je naredio da se njegovom neposlušnom i nezahvalnom učeniku odsijeku obje ruke!

Priča, naravno, podsjeća na tragičnu legendu o neimaru čuvenog Tadž Mahala u Indiji, mauzoleja koji je polovinom sedamnaestog vijeka šah Džahan podigao svojoj ženi Mumtaz Mahal, a kad je čudesna i kažu jedna od najljepših građevina na svijetu, bila gotova, naredio da se neimar oslijepi kako nikad više ne bi sagradio nešto bolje i ljepše.

A sem činjenice da je most na Žepi zidan istovjetnim kamenom i iz istog majdana kao i onaj višegradski, da on svojim vitkim linijama i oblikom, čak i dimenzijama, dobrano i podsjeća na jedan od lukova višegradskog mosta (prvi od lijeve obale Drine), zaista izgleda sasvim logično da je most na Žepi stvarno gradio neko od neimara višegradske ćuprije.


(Nastaviće se)