-Piše: BUDO SIMONOVIĆ


Malo je poznato da se mornarički oficir Žilijen Vio, odnosno znameniti francuski pisac Pjer Loti, prvi put pod tim imenom javio iz crnogorske prestonice 1880. godine Feljton predstavlja izvode iz nove knjige Buda Simonovića „Za njima će vjekovi hramati”
Kako je Turska odbijala da se povinuje odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine i Crnoj Gori ustupi Ulcinj, velike sile su, kao garanti odluka Kongresa, u jesen 1880. godine, preduzele veliku kampanju pritiska na nepokornog zavojevača sa Bosfora. Jedna velika međunarodna pomorska eskadra je zato uplovila u Jadranske vode i usidrila se duž crnogorske obale. Na francuskoj ratnoj lađi „Fridlend“ bio je i mladi, romantični pomorski oficir Žilijen Vio, budući veliki pisac Pjer Loti.
„Jedva smo uspjeli da vidimo ovu novu zemlju u koju nas je slučaj doveo i u kojoj ćemo možda i duže ostati, očekujući rešenje pitanja Crne Gore i Turske – piše u svom dnevniku ovaj neobični moreplovac. – Oko zaliva, koji je zatvoren kao jezero, dižu se visoke divlje planine po kojima su razbacana mala seoca. A dalje, iznad svega toga, nešto strašno kao gigantski bedem, penje se u nebo: to su ogromne crnogorske planine odsječene kao užasni ostaci haosa.“
Profesor dr Risto Lainović, koji je gotovo cio život posvetio djelu Pjera Lotija, precizira da se on prvi put pod imenom Pjer Loti pojavio 2. oktobra 1880. godine u pariskom časopisu „Le Mond Illustre“, sa tekstom „Afera Ulcinj“ pisanom na Cetinju i od tada će Žilijen Vio stalno koristiti ime Pjer Loti, što, smatra Lainović, znači da je Pjer Loti faktički „rođen“ na Cetinju, odnosno da se prekrstio, promijenio ime u Crnoj Gori.
A sem ovog pisma sa Cetinja, dva Lotijeva poznatija djela – „Paskvala Ivanović“ i „Putovanja četiri oficira međunarodne eskadre“ – posebno uvjerljivo govore koliko je on bio opsjednut Crnom Gorom, njenim ljudima i ljepotama. U tome svakako prednjači romantična, po svoj prilici autobiografska priča o Paskvali Ivanović, Lotijevoj ljubavi prema nekoj prelijepoj primorki iz Baošića.
„Ja od nje ništa ne tražim – piše pored ostalog Loti – samo da je gledam kao što se gleda rijedak cvijet koji niče ovdje u šumi. Grci su od parskog kamena klesali mlade djevojke koje su bile građene kao Paskvala Ivanović...“
Pokojni Pero Janičić, novinar, publicista i hroničar bokokotorski, veli da je, na veliku žalost Pjera Lotija, Turska prije nego što se očekivalo popustila pred pritiskom i prijetnjama velikih sila i predala Ulcinj Crnoj Gori, pa su i međunarodni ratni brodovi morali da krenu sa crnogorskih obala. Naredba za isplovljavanje je, izgleda, došla iznenada. Zaljubljeni mladi oficir je prije isplovljavanja potrčao da se pozdravi sa svojom dragom ali nje nije bilo – već je bila sa bratom isplovila na pučinu da ribari.
I dok je ratna lađa isplovljavala iz Bokokotorskog zaliva sa tužnim oficirom na palubi, zaljubljeni momak je ugledao na pučini mali čun i svoju Paskvalu u njemu. Po njegovoj želji brod je zastao, Paskvala i njen brat su se popeli na palubu gde je Pjer Loti svojoj dragoj za uspomenu poklonio svoju sliku i jednu ikonu.
A na zidu jedne starovremske kuće pored šetališta u Baošićima i danas stoji mramorna ploča, postavljena 1934. godine na kojoj na francuskom piše:
Za sećanje na Pjera Lotia, francuskog pisca, koji je boravio u Paskvalinoj zemlji od 4. do 31. oktobra 1880. godine.
Za razliku od onih koji su Lotijevu priču svojevremeno dočekali kao uvredu za Boku i Bokelje (poput pisca Sime Matavulja, koji je živio u Herceg Novom baš u vrijeme kad je u Boki boravio i Pjer Loti), pjesnik, putopisac i čuveni reporter „Politike“, Dušan Kostić, koji je svoju životnu i stvaralačku jesen takođe vezao za Boku i Herceg Novi, sedamdeset godina kasnije je zapisao:
„Pjer Loti je vezao sebe za ovo selo jednom romantičnom uspomenom i dirljivom novelom o ljubavi sa Paskvalom Ivanović. Poznati pisac i pomorski oficir boravio je kratko na ovom slučajnom sprudu svoga putovanja, ali je trajno odnio sjećanje na čudesno mjesto iz sna. Ploča na kafani uz rivu, govori samo o kratkotrajnom njegovom boravku. Međutim, ono drugo je privlačnije, udara u sitne žice neostvarene ljubavi – od koje su ponajmanje oslobođeni sezonski gosti ovog, inače, romantičnog zaliva...“

(Nastaviće se)