-Piše: VESELIN DRAŠKOVIĆ

Postoje „sveta mjesta” koja bi trebalo svi da poštuju, pa i vlast. Njih niko nikad ne bi trebalo da ih osporava, ponižava, uništava, degradira i zloupotrebljava. To su sloboda, kultura, institucije, znanje, narod i Crkva.

„Događanje naroda” je 1989. srušilo socijalističku vlast u tadašnjoj zajedničkoj državi Crne Gore i Srbije. Kombinacijom demagoškog populizma, egoističkih interesa i lažnih obećanja stvoreni su novi kultovi ličnosti, „elite”, partijski totalitarizmi, ideologije, razvojne dogme i odgovarajuće „kulture” (neoliberalna, konzumeristička, informatička i dr). Narodu su obećane demokratske reforme i promjene nabolje. Zaboravilo se da promjene mogu biti i nagore. Posledice su očigledne i poznate.

Nijesu pošteđena čak ni navedena sveta mjesta. Sloboda je ograničavana, kultura urušavana, znanje ignorisano, degradirano i potcjenjivano, institucije zloupotrebljavane i porobljavane od individualnih izvora moći, narod pljačkan, siromašen i raslojavan, Crkva preuređivana. Sve se to sprovodilo bahatim vjerovanjem u svemoćni monopol diktatorske i grabeške vlasti i sluganski mentalitet trpeljivog naroda.

Beskrupuloznost, autokratija, despotija, „elitizam”, pohlepa i njihovo (pre)dugo trajanje su se pretvorili u servis za očuvanje vlasti i realizaciju povlašćenih privatnih interesa. Sve je to bitisalo nasuprot dugoročnoj krizi, izraženom siromašenju, značajnoj nezaposlenosti, klanskom biznisu, deficitu ekonomskog i institucionalnog razvoja, nedovoljnoj vladavini prava, uzurpiranoj demokratiji, dominaciji privatnih i partijskih interesa nad opštim, debilizaciji nauke i visokog obrazovanja, širenju socijalne patologije i masovnog nezadovoljstva.

Virus neoimperijalne maksimizacije vlasti, koristi, pohlepe i dominacije lažnih i nametnutih elita previše ih je udaljio od naroda. Tu su značajnu ulogu odigrali geopolitika i geoekonomija. Kriza, prirodne katastrofe i osiono ponašanje silnika su doprinijeli približavanju i ujedinjavanju ljudi, njihovih mišljenja, ocjećanja, prioriteta i preferencija.

Svaka vlast pada onda kad osili. Dobro je kad o smjeni vlasti ne odlučuju nemiri i revolucije, nego olovka, kao dio demokratske evolucije. Novo „događanje naroda” se u Crnoj Gori dugo čekalo i pripremalo. „Okidač” za masovno nezadovoljstvo bila je nepromišljena odluka vlasti da usvoji sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Vjerovatno je tome doprinijela i pretjerana partijska samouvjerenost da će se ponovo dobiti izbori. Ali, mnogi drugi faktori (vjerovatno i međunarodni) takođe su uticali na (ne)očekivani rezultat na tim izborima. Mnogi (kao ni ja) nijesu očekivali promjenu vlasti. Ne zbog sumnje u većinsku volju naroda, nego zbog uljuljkane navike i apatično izgubljene nade u moguće promjene.

Poslije svih socijalističkih i postsocijalističkih muka, stradanja i nadanja, istorija nas je opet podsjetila da se, ipak, tvrdoglavo ponavlja. Ovaj put u promjenama, jedinoj „konstanti vremena”. Pobjednici obećavaju da ona znači slobodu, demokratiju i razvoj. Gubitnici tvrde da ona znači povratak na staro. Možda je najbitnije što je narod podsjetio na vjekovne slobodarske tradicije i dokazao da Crnogorci „ne ljube lance”. Vjerovatno je najveći razvojni problem generisan u nepremostivim podjelama. Bez prevazilaženja te ključne razvojne kočnice nije moguće ostvariti brojne sistemske promjene i izlazak iz krize. Realne promjene se mogu realizovati samo u stabilnom društvenom okruženju. Dominacija politike nad ekonomijom i slobodom izbora, svakojake polarizacije u društvu, trka za organizovanim privilegijama, anahrone dogme, mala proizvodnja, velika zaposlenost, stalno zaduživanje i neodgovorno eksperimentisanje, nejednakost uslova (mogućnosti), neprosvijećenost i neposvećenost – to ne omogućuju.

Svuda u svijetu postoje interesi („vladaju svijetom”), nekultura, neznanje, haotično i oportunitetno ponašanje, kriminal i drugi problemi. Ali, u razvijenim državama ne postoje alternativne institucije. Tokom istorije je dokazano da su opstajale one države i narodi koji su imali kritičnu masu pravih (pozitivnih) vrijednosti, običaja, tradicija i institucija. Upravo oni čuvaju društvene vrijednosti za buduća pokoljenja. Kao što ih kvaziinsitucije, pseudovrijednosti i permanentna kvazineoliberalna tranzicija – ruše.

Društvo koje ne razlikuje prave vrijednosti (ljudske, naučne, moralne i druge) od blefa, diletantizma, demagogije, debilizma i mediokritetstva – smanjuje šanse za izlazak iz krize. Znanje spašava od kriza. Neznanje doprinosi njihovom reprodukovanju.


(KRAJ)

---