-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Epikurovo učenje, utemeljeno na atomističkoj koncepciji, zapravo potiče od Leukipa i Demokrita, ali mu je Epikur dao mnogo dublje i šire značenje kako bi se objasnile mnogobrojne i raznovrsne pojave. Pored veličine (volumena), oblika i položaja, Epikur uvodi još i pojam težine kao bitnog, suštinskog svojstva atoma. Ove čestice se kreću po unutrašnjoj nužnosti, ali se javlja i slučaj kao nova kategorija usljed kojeg atomi „malčice” skreću sa svoje pravolinijske i paralelne putanje. Pokazalo se, da bi kretanje koje bi se pokoravalo isključivo nužnosti, dakle pravolinijski usmjerenim pravcem, rezultiralo pomjeranjem na osnovu koga nikako i nikada ne bi moglo doći do bliskog susreta između pojedinih atoma. Tako bi oni, slično kapima kiše, padali svi uporedo na stalno istom međusobnom rastojanju, pa tako nikako ne bi moglo doći do njihovih međusobnih sudara, spajanja i povezivanja, bez čega se nikada i ni u jednom slučaju ne bi mogle stvarati razne atomske kombinacije. Zato je Epikur u učenje svojih prethodnika uveo kategoriju slučaja, spontanog i neodređenog povremenog skretanja sa prvobitne putanje, čime se omogućuje stvaranje raznih atomskih cjelina povezanih u bezbroj kombinacija.

Cjelokupna priroda, sa svim pojavama koje se u njoj neprekidno dešavaju (odvijaju), predstavlja oformljenu stvarnost atomskih spletova i kombinacija. Postoje različiti svjetovi, kako oni slični našem, tako i mnogo različitiji. Osim toga, i u vremenskoj sukcesiji neki svjetovi se nalaze na vrhuncu svog razvoja, u zenitu svog postojanja, ali ima i onih koji su tek nastali ili se, pak, nalaze na kraju svoje egzistencije. U tom smislu se naš svijet nalazi u određenoj prednosti nad pojedinim drugim svjetovima, zato što se nalazi u kulminacionoj fazi svog postojanja. Nebeska tijela su, bar ona koja svijetle, kondezanti vatre pa su i ona, kao i sve drugo što postoji, takođe sastavljena od atoma. Pri tome, svako tijelo dobija one osobine koje proističu od atoma koji imaju prevagu u njegovom sastavu. Po Epikurovom shvatanju, svako tijelo u svojoj strukturi ima različite atome, koji su time različitog oblika, veličine i težine, čija ukupna povezanost određuje kvalitativna svojstva tog predmeta. Oni su svojstva objektivne kvalitativne karakteristike koje dato tijelo posjeduje. Pored konstantnih, relativno trajnih i nužnih svojstava, postoje i prolazna, često promjenjiva stanja, osobenosti koje se lako i brzo mijenjaju.

Problem vasione kao cjeline svijeta, kao sveukupnosti svega što postoji, predstavlja jedno od glavnih pitanja u okviru Epikurovog filozofskog razmatranja. U stvari, sva njegova proučavanja strukture materijalne stvarnosti, imala su u vidu nastojanje da se time ujedno osmisli objašnjenje vasione kao sveukupnosti najmanjih gradivnih čestica – atoma i prostora u kome se oni neprekidno kreću. Zato sva razmatranja koja se tiču atomske teorije, predstavljaju istovremeno i svestrano obrazlaganje odgovora na pitanje o sveukupnosti svijeta, njegovog sastava i načina postojanja. Međutim, treba ovdje ukazati da Epikur termin „svijet” upotrebljava samo za označavanje jednog ograničenog i od atoma stvorenog i oblikovanog dijela vasione. To, drugim riječima, znači, da je vasiona beskonačna materijalna postojanost koja je sastavljena od različitih sastavnih djelova, ovaploćenih u obliku mnogobrojnih pojedinačnih svjetova. Između tih svjetova postoji međuprostor kojeg Epikur naziva intermundia. Upravo u njemu, egzistiraju bogovi kao specifična bića, koja nemaju nikakvih drugih natprirodnih svojstava kojima bi na bilo koji način mogli neposredno i djelotvorno uticati na materijalne svjetove, njihove djelove, a ponajmanje na čovjeka i njegovo ponašanje, kao i na njegovu životnu stvarnost.

Po Epikurovom mišljenju, treba razlikovati kosmos i vasionu, kao i prostor između pojedinih svjetova, koji se poistovjećuju sa kosmosom. I dok postoji jedna i jedinstvena vasiona koja obuhvata svu cjelovitost atoma i njihovog nesagledivo velikog broja povezanosti, realizovanih u raznim formama materijalnih tijela od najsitinijih čestica prašine do kosmičkih (nebeskih) razmjera, postoji takođe beskonačno i mnogo pojedinačnih svjetova, nebeskih razmjera, i međuprostora koji ih razdvajaju.


(Nastaviće se)

---