-PIŠE: NOVICA ĐURIĆ

„Eto, ja cijenim da je veliki grijeh ne pohraniti riječi onih koji su svojom mudrošću i sjajnim knjigama osvojili svijet... Bolje da bilježim ako jednog dana budem pisao da se ne prisjećam važnih detalja, tvojih umnih rečenica... Bolje da te najvažnije rečenice budu zabilježene onda kada su i izgovorene“, uzvraćam prijatelju Bulu.

Smješka se. Ne umijem da približim riječima kakav je to osmijeh. Jeste, a nije osmijeh. Nekako rastegnu samo jedan dio, napola od gornje i donje usne i tako ga zadrža kao da hoće da bude zapamćen. Možda je to bio samo podsmijeh.

„I tebe tera neka čudna energija. Ja je osećam i nisam slučajno želeo da budemo zajedno. Ima nešto, neko tkanje, iz koga ti, kao ja iz 'Miroslavljevog jevanđelja', rasnivam i unosim u moje knjige. To je ono što me nateralo da onu petokraku raščerečim, da je smaknem sa čela celog jednog naroda, da pomognem da izbledi i da bez nje žive kao slobodni ljudi. Da, ta „crvena žaba“ je jedino još ovde krvotok. A ovi što će podići bunu protiv mene nisu heroji ni za magarce...“, i u tom trenu mu napomenuh da nije sigurno kako će već sjutra biti.

„Ja znam da će sve ovo što se desilo, i tvoj govor u kom si petokraku nazvao 'crvenom žabom', odjeknuti kao grom iz vedra neba. Čini mi se da si zaboravio kako je ovdje sve prijeko, kako se presijeca, sudi... kako su ljudi zbog šljive iz tuđeg obora glavu gubili i da ni ovo što se desi neće tek tako ostati prećutano...“

„Neće. I ne treba”, uvjerava me Bule. „Ja sam to sasvim namerno i ciljano rekao. Oni misle da su me oslobodili ako su me pozvali u Nikšić da govorim. Nisam ja došao zbog njih, već da vide Nikšićani da još ima živih i hrabrih pisaca koji javno smeju da skinu titovku u ovom gradu kao najjačem komunističkom jezgru. Ovde se, pričao mi je jedan prijatelj, najžešće osetila komunistička tortura... Nema žene koja nije zapamtila crne, duge, kožne mantile, kako se pod prisilom dobro potkovanih oficirskih čizama nije ledilo njihovo telo kao da im se niz grudi i oko pupka zmija smeštala... Koliko su samo majki u crno zavili. Koliko su dece učinili siročadima i to tri godine nakon završetka rata, one čuvene godine Informbiroa, kada su petokrake krvlju tekle pragovima i puteljcima dok su najbolje ljude toga doba odvodili na Goli otok, Kumrovačkim dželatima pod lopatu... Tek kada se svega ovog s tobom prisetih, žao mi što se i jače ne okomih i na one koji još hoće zbog 'crvene žabe' da streljaju bez suđenja... Žao mi što još ne rekoh da nije to samo 'crvena žaba', već 'crvena žaba krastača'...”

Dok Bule govori o strahotama Golog otoka, ja se prisjećam mnogih priča, strave i užasa koje mi pričahu moji najbliži, golootočki mučenici Ilija, Luka, Ljubica, Ljubomir Đurić, i ne samo oni. U tom trenutku ispričah mu kako su ih svezane odveli iz Brskuta, ognjišta Đurića, a malo niže na mjestašcu Ćetkovo guvno prate ih komšije i drugovi koji su mijenjali kokardu za petokraku, pjesmom:

„Oj, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako...”

Pričah mu još mnogo toga. Pričah. Ćuti Bule. Ćuti i nalakćen na sto protrljava čelo. S vremena na vrijeme, ono malo vlasi vrati gdje im je i mjesto.

„Zbog takvih stokapića, naš duhovni i moralni identitet će brzo nestati. Nestati, a to znači da će veliki narod pristati da ne bude to što je, da nije spreman ništa da odbrani, niti bilo čemu da se suprotstavi. Sve će prodati zarad ništa. Sve. I dušu. I decu, a ako zatraže njihove gazde, osnovaće i novi Goli otok za neposlušnu decu. I ti imbecili taj otok za decu nazvaće ‘Raj za podmladak sa petokrakom’...”

Slušam i ne vjerujem. Zateče me u osmijehu, koji ne trajaše duže od trena.

„Jeste smešno i tragično. Trenutno, Novice, i ovo je smešno, ali će po našu decu biti tragično...“

Nekako, skoro bez riječi, ustajemo i odlazimo na spavanje.

Ispred Bule. Ja se okrećem kao da želim da što upečatljivije zapamtim polukružni separe, obložen crvenim skajom. Kažem sebi – gle čuda, ni Bule ni ja ne primijetismo da je to ona boja 'crvene žabe'.

Rastasmo se uz dogovor da pijemo jutarnju kafu.

Nakon razgovora sa Bulem i nije lako zaspati. Prisjećam se da je Bule u Beranama išao u istu gimnaziju u kojoj su učili i Milovan Đilas Đido i pisci Mihailo Lalić i Radovan Zogović, svi petokrakaši, pa se mislim da li uz kafu da „zametnem kavgu“ na tu temu.


(NASTAVIĆE SE)