-Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
Kao sredstvo za psihološko djelovanje na Tatare, Boris je prepustio komandne položaje u svojoj armiji nekolicini tatarskih carevića, koji su bili na službi u ruskoj armiji. Astrahanski carević Arslan Kajbulič komandovao je glavnom armijskom grupacijom (veliki puk), kazacki princ Uraz-Magomet desnim krilom, a sibirski carević Mahmet-Kul izviđačkim pukom.
Dva bjegunca iz Krima su 10. maja donijeli vijest da je han stigao pod Moskvu. Poslije toga novosti nijesu više stizale. Boris je koristio vremensko zatišje za provjeru sistema odbrane, proučavanje planova novih utvrđenih gradova, organizovanje flote na Oki i nadgledanje jedinica. 18. juna stigao je glasonoša iz Jeljca sa obavještenjem da su stigli hanovi pregovarači da predlože sklapanje mira. Pregovarači su stigli u Borisov štab kod Serpuhova 29. juna. Tokom prijema uradili su sve da ih šokiraju snagom ruske armije. Ruski pregovarači su prihvatili mirovne predloge, pa su i ruski pregovarači otišli kod hana. Poslije toga, Boris je organizovao veliki pir za svoje vojnike. „I svaki vojnik se obradovao i ponadao se u novo buduće milosrđe”. Poslije toga Boris se trijumfalno vratio u Moskvu.
Krajnje je očigledno da je pravovremena koncentracija ruske armije na obali Oke, o čemu je han Kazi-Girej, naravno, saznao od svojih izviđača, poslužila kao suzdržavajuće sredstvo i dovelo tatarski napad na Moskvu suviše riskantnim. Tada su Tatarima bili mnogo primamljiviji napadi na Moldaviju, Poljsku i Mađarsku.
Preventivna akcija cara Borisa 1598. godine je dala isključivo veoma važne rezultate u cijelom sistemu ruske odbrane od napada Tatara. Odbrambena linija na obali Oke je izgubila svoj značaj. Bastion nove odbrambene linije za raspoređivanje jedinica, koje su čuvale granicu, postao je trougao između Mcenska, Novsila i Orela.
Južnije od tog trougla izgradili su Belgorod na rijeci Donjecu (1598. godine). 1600. godine bio je preduzet hrabar korak naprijed, izgradili su Carevo-Borisovo na Njižnjem Oskolu, u blizini mjesta, gdje se uliva u Donjec. Taj grad se nalazio blizu Krima i mogao je da posluži kao zaštita od tatarskih napada, ali i kao baza za ruski pohod na Krim.
O značaju koji je Boris pridavao novoj tvrđavi govori ova činjenica da je on za izgradnju objekta zadužio takav istaknuti autoritet kao što je bio Bogdan Beljski. Pod njegovom komandom su bili kozački odredi i strelci, a kao koloniste su poslali namjesnike kneževa iz starih gradova. Beljski je tu za sebe uzeo sopstveni dvorac, jer je on morao da ostane u Carevo-Borisovo kao prvi vojvoda. Tvrđava koju je izgradio bila je veoma utvrđena i moćna.
Tatari više nijesu pokušavali da napadaju Moskoviju sve do dolaska Smutnog vremena.
Boris je konačno uspostavio čvrstu vlast, bar je tako izgledalo. Ali su se pojavili znaci nezadovoljsta među boljarima.
Početkom juna, dok je Boris bio sa armijom pješadije, Andrej Sapega je dobio od svojih špijuna informaciju da neki moskovski kneževi i boljari, uključujući i Beljskog i dva brata Romanovih (Fjodora i Aleksandra), koristeći odlaganje krunisanja Borisa, planiraju da umjesto njega izaberu za cara Simeona Bekbulatoviča, bivšeg velikog kneza cijele Rusije (1575–1576 god.) i velikog tverskog kneza (1576–1585. godine).
Izbor novog kandidata se može objasniti time da niko od Borisovih boljarskih konkurenata (Beljski, Fjodor Romanov ili knez Mstislavski) nije dobio dovoljnu podršku u predizbornoj kampanji. I budući da nijedan od njih nije želio da u novom pokušaju stane na stranu onog drugog, oni su morali pristati na neutralnog kandidata. Osim toga, car Simeon je, po volji i ćefu cara Ivana IV, zvanično upravljao Rusijom u trajanju od pune godine dana (1575–1576), bio šura kneza Mstislavskog. Simeon je 1595. godine oslijepio. Imajući to u vidu, boljari, koji su ga podržavali, namjeravali su da upravljaju u ime njega.
(Nastaviće se)
)){kind=small}
