U kostimu Alfreda u „Travijati”, 5. decembra 1961. godine, na sceni Narodnog pozorišta pojavio se mladi operski pjevač, buduća svjetska zvijezda, Lučano Pavaroti (1935–2007). Odsjeo je u hotelu „Moskva”.
Bio je to prvi nastup mladog tenora van Italije. Pjevao je sa ansamblom venecijanskog teatra „La Fenice”, kojim je dirigovao Etore Gracis. Branko Dragutinović, muzički kritičar beogradskog dnevnika „Politika”, napisao je u kritici ove operske predstave: „Talentovani mladi početnik sa lijepim glasovnim materijalom i savladanim elementima vokalne tehnike, Lučano Pavaroti, u ulozi Alfreda, bio je vezan za vrh dirigentske palice i neiskusan u glumačkom oživljavanju lika...”
Pavarotiju se dogodila nevolja – poslije drugog čina on je zamijenjen, jer je ostao bez glasa...!
Artur Lundkvist (1906–1991), jedan od najvećih pisaca Švedske (u ovom vijeku) posjetio je Beograd aprila 1963. godine, sa suprugom Marijom Vinu, takođe piscem. Pjesnik i pripovjedač, Lundkvist, član Švedske akademije i član Komiteta za Nobelovu nagradu, volio je srpsku književnost – prepjevao je poeziju Vaska Pope, a pisao je o knjigama Ive Andrića, Pope, Vuča i Miodraga Bulatovića.
Bio je veliki putnik. Poslije te posjete Jugoslaviji, napisao je esej-putopis „Autoportret sanjara otvorenih očiju”, u kome govori o svojoj posjeti Beogradu.
„Kakvo laknuće stići u zemlju komunističke diktature, u Jugoslaviju! Tu smo, iznad svega, naišli na demokratiju u punom smislu, zadivljujuću izgradnju nakon ratnih razaranja, povjerenje i samopouzdanje, bujajući kulturni život, koji nije spriječio nijedan od nekoliko modernističkih pravaca u literaturi i umjetnosti. Slikari ‘naivciâ toliko su bili sugestivni da je čovjek počinjao da sagledava pejzaž i življenje upravo njihovim očima.
Poezija koju sam čitao u prevodu bila je u izrazu slobodna i smjela, s primjesama specifičnog jugoslovenskog nadrealizma. Pjesnici kao Oskar Davičo, Vasko Popa, Ivan V. Lalić, bili su osobite, raznorodne ličnosti, dramatične u svojoj drugarskoj suprotstavljenosti jedan drugome: Davičo pun strasti, usplamsao, Popa jedinstveno hermetičan, s dubokim zarezima i paklenim saznanjima demona postojanja; Lalić osjetljiv, romantičan, s jednom sveprožimajućom psihološkom oštrovidošću...”
On je, inače, pisao o našim slikarima, o našim filmovima, ljudima uopšte.
Te godine – 23. oktobra 1963, još jedan veliki svjetski pisac stigao je u Beograd – italijanski pjesnik Salvatore Kvazimodo (1901–1968), koji je 1959. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Dočekali su ga i dobrodošlicu mu poželjeli Ivan V. Lalić, Aleksandar Vučo i Eros Sekvi. Odmah je rekao da ga raduje susret sa Ivom Andrićem, koji je Nobelovu nagradu za književnost dobio 1961. Kazao je da veoma cijeni Andrićevo djelo. Isto veče Kvazimodo je bio na intimnoj večeri sa Andrićem, koju je priredio Osman Đukić, sekretar Komisije za kulturne veze sa inostranstvom Jugoslavije.
Kvazimodo je narednog dana posjetio Srpsku akdemiju nauka i umjetnosti, gdje ga je primio akademik Ilija Đuričić, predsjednik, a bili su prisutni još i Velibor Gligorić i Milan Bartoš. Veliki pisac je na Filozofskom fakultetu razgovarao sa studentima romanistike i svjetske književnosti. Tokom posjete Srbiji, italijanski nobelovac je obišao i Novi Sad, gdje je razgledao Galeriju Matice srpske i Spomen-zbirku Pavla Beljanskog. Sačekali su ga Boško Petrović, Živan Milisavac, Aleksandar Tišma, Draško Ređep, a pratio ga Ivan V. Lalić. Domaćini su mu priredili večeru u hotelu „Park”. Inače, o boravku Kvazimoda u Beogradu, zanimljivo svjedočanstvo je ostavio Eros Sekvi u svojoj knjizi uspomena „Juče i danas”: [...] „Zatražio je da mu pričam o onom što sam doživio među partizanima... Možda sam govorio i naivno; ipak, u jednom času sam primijetio kako se niz tvrdo Kvazimodovo lice slivaju sve suze. Nije pokušao da ih sakrije i rekle su mi o njemu više no njegovi stihovi...”
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
)){kind=small}
