-Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ


U oktobru 1966. godine, gost Beograda bila je jedna od najvećih balerina svih vremena Margot Fontejn (1919–1991). Zvijezda Kraljevskog baleta iz Londona došla je, sa stotinak članova ove kuće, po drugi put u Beograd. Odmah je kazala okupljenim novinarima: „Kada me pitaju koji je moj najveći uspjeh, uvijek odgovaram – onaj u Beogradu (1954)! Imate najdivniju publiku koju bi poželio svaki umjetnik... Igraću drugi dio baleta ‘Labudovo jezero’. Ako me publika nije zaboravila, onda mislim da sam joj se odužila prilikom prvog gostovanja, kada sam igrala cijelo ‘Labudovo jezero’...”

Jednostavna i skromna – i ovog puta je osvojila Beograđane, posebno svojom ozarenom nježnošću. Tri uzastopne večeri nastupala je baletska grupa iz Londona sa Margot Fontejn – ona je plijenila svojom savršenom igrom, iako je na sceni preko tri decenije. Bio je to nezaboravni baletski spektakl u Narodnom pozorištu, čak je priređena i jedna dnevna predstava, na zahtjev publike.

Slavna balerina je u svojim memoarima (1975) posebno izdvojila svoje gostovanje u Beogradu 1954. godine, kada joj je partner bio takođe slavni igrač Majkl Soms: „... Samo sam jednom vidjela da su mu popustile kočnice pri susretu sa prekomjernim odobravanjem. Igrali smo ‘Labudovo jezero’ u Beogradu, ubrzo poslije premijere ‘Žar ptice’. Prijem je bio fenomenalan po bilo kojim standardima, do tada i ikada potom. Poslije trećeg čina izlazili smo bezbroj puta ispred zavjese, prije nego što smo se povukli u garderobe da se presvučemo za četvrti čin. Napolju su se čuli uzvici i aplauzi entuzijasta koji su izašli iz gledališta i ja sam potrčala u Majklovu garderobu da s njim podijelim uzbuđenje. Na moje zaprepašćenje, umjesto da ga zateknem, kao i uvijek, hladnokrvnog, kako sjedi za svojim pultom, on je stajao na prozoru i bacao karanfile oduševljenoj gomili. Bio je zaista duboko potresen...”

Tada, 1954. godine, Margot Fontejn posjetila je i Srednju baletsku školu u Beogradu, razgovarala sa nastavnicima i prisustvovala času na kome su učenici pokazali svoje umijeće...

Krajem šezdesetih godina u Beograd je došao američki pisac Sol Belou (1915–2005), dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1976). Došao je sa američkom književnicom Meri Makarti. Momi Kaporu je, desetak godina kasnije, u Njujorku rekao: „Kao što znate, moji roditelji su došli iz Petrograda u Montreal. Varšava i Beograd bili su prvi slovenski gradovi koje sam vidio u životu. Stigao sam u Beograd zimi i vidio svoje djetinjstvo: ulice zatrpane snijegom, lica slična kao u Americi moje mladosti. Bilo je to vrlo dirljivo...”

Kapor naglašava Belouovo interesovanje za Jaru Ribnikar, posebno. A Jara Ribnikar je u svojim višetomnim sjećanjima „Život i priča” sa posebnom toplinom pisala o Sol Belou: „[...] Sol je imao dosta novca i želju da ga potroši. Htio je da ide u Dubrovnik, ali ja sam ga odvela u Vrnjačku Banju. Šetali smo između tople i hladne vode, a on bi zastajao na mostovima. Dugo bi sam, oborene glave, gledao dolje u potok... Nagledao se raznih okeana, rijeka, svega se nagledao.

‘Ovo je nenadmašivio’, govorio je pokazujući potočić u Vrnjačkoj Banji. Predlagala sam mu da odemo do Sopoćana, da vidi našu staru kulturu. ‘Sve vam to vjerujem, kao da sam vidio, ali ja bih radije ostao u Vrnjačkoj Banji.’

I tako smo ostali u Banji, koja za nas, na našu sreću, nije znala... On je, osim svoje osjetljivosti prema oblačenju, veoma skroman. Jeo je najobičnija jela, piće ga nije privlačilo. A za oblačenje, poslije Pariza i Londona, nije kod nas mogao ništa da pronađe.

Kupio je jednu lijepu praznu svesku povezanu u tvrde korice i odmah je počeo u nju da bilježi. Tako je jednog dana, pred ‘Metropolom’, sjedio na klupi i pisao i poslije se žalio da ga je jedan mladić neprestano posmatrao, i pitao me, ozbiljno, nije li to nekakav razbojnik koji je naumio da ga ubije...”


(Kraj)

---