Filmski, televizijski i pozorišni reditelj Darko Bajić u svijet i istoriju domaćeg filma ušao je ostvarenjem „Direktan prenos” sa kojim je diplomirao 1982. godina. Bio je prvi student koji je diplomirao sa dugometražnim igranim filmom. I tu se nije zadržao. Ovo ostvarenje je višestruko nagrađivano - specijalna nagrada žirija za debitantskog reditelja na Filmskom festivalu u Puli, „Zlatna vrata” Pule za najbolju produkciju i još nekoliko nagrada na ostalim festivalima u Jugoslaviji, dok je na međunarodnom filmskom festivalu u Manhajmu film osvojio tri oficijelne nagrade. Od tada, Bajić strpljivo gradi rediteljsku karijeru, koja više od tri decenije ide uzlaznom putanjom. Oprobao se u svim žanrovima, i bio je uspješan na svim poljima. Kada je riječ o pozorištu, Bajić je režirao tri predstave u Zvezdara teatru, „Mala”, „Život Jovanov” i „Brod ljubavi”. Njegove televizijske serije „Sivi dom” i „Zaboravljeni” pomjerile su granice televizijske režije na prostoru bivše Jugoslavije. „Sivi dom” je postala popularna širom SFRJ, ali i u nekim dijelovima svijeta. Istovremeno, bila je to odskočna daska za tada mlade glumce: Zorana Cvijanovića, Branislava Lečića, Mimu Karadžića, Dubravka Jovanovića, Nikolu Koju i Mirjanu Joković.
I devedesetih je režirao kultne filmove: „Crni bombarder” i „Balkanska pravila”. U međuvremenu posvećuje se pedagoškoj karijeri na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Sa njegove klase izlaze neki od najvećih talenata srpskog filma: Dejan Zečević, Stefan Arsenijević, Maja Miloš i Goran Ležajić. Polovinom prošle decenije vraća se u rediteljsko sedlo i režira „Rat uživo”, „Zaustavi vreme” i „Na lepom plavom Dunavu”. Upravo je posjetio Podgoricu predstavljajući svoje novo igrano ostvarenje – film „Bićemo prvaci sveta”, i tako nam oživio zlatno doba jugoslovenske košarke i zlatnu „veliku četvorku” koja je ostvarila svoj san omogućila svim Jugoslovenima da uživaju kao stanovnici zemlje koja je osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine.
● Imate poseban odnos sa svojim studentima. Poznato je da svojim studentima preporučujete da se ugledaju na najbolje, ali da od toga ne naprave kič?
– Kažem im da sve što je dobro i što oni smatraju dobrim u kinematografiji, mogu da iskoriste i „uzmu”. To je vaše, jer kinematografija je naša, svaki film postaje naš kad ga odgledamo. Siguran sam da svako ko gleda film upamti bar jednu scenu i ona postane lično sjećanje. Čovjek na taj način doživi nešto što nije mogao stvarno da osjeti. Magija filma je što omogućava da doživimo nemoguće. Zato ja djeci kažem „dajte, uzmite sve što možete, pa neka Goran Bregović postane malo dijete za vas”. Malo se šalim, ali on je poznat po tome što sve što čuje uspije da pretoči u svoju muziku, a ja mu to ne zamjeram. Nikad studentima ne govorim šta da rade, samo ih uvodim u analizu. Svakom studentu morate da priđete na poseban način. Trudim se da im ukažem na rediteljski filmski jezik koji oni treba da iskoriste da bi svoju specifičnost pokazali. I, onda imamo reditelje kao što su Zečević, Arsenijević, Maja Miloš, Ležajić. Eto, to su moji dragi studenti.
● Očigledno postoji neka veza između Vas i mladih glumaca. Prije gotovo 30 godina ste nam predstavili plejadu mladih koji su izrasli u najbolje glumce naših prostora. Sada ste filmom „Bićemo prvaci sveta” opet okupili generaciju novih lica, ali sada iz gotovo cijele bivše Jugoslavije?
– Najljepše mi je i najdraže da radim s njima, jer mladi glumac je u stvari jedno uplašeno jagnje, puno snage, puno energije, koji je pun dobrih predloga i ideja. Jer, on o svakom detalju razmišlja. Na vama je samo da ga držite, da ne dozvolite da previše kleca, i to je to. Tu sam da im omogućim lijep put. Drugo, reditelj, bar ja tako radim, podsvjesno utiče na glumce. Nikada ne dajem banalne, konkretne zadatke, već pokušavam da ono što oni osjećaju i misle usmjerim ka filmu. Oni vide detalj, a ja cio film. To mi je strašno interesantno, to vam je kao igra šaha, čista filozofija, u kojoj oni misle da su sve napravili, a zapravo se i ne primjećuje šta je njihovo, a šta vaše. A, rezultat je film i to je bitno.
● Jugosloveni su, zaista, bili prvaci svijeta... Košarka je nacionalni sport svih nas od Triglava do Đevđelije i Vi ste, da biste pokazali kako se rađao ovaj sport, okupili balkansku ekipu?
– Jesmo, bili smo prvaci svijeta, i to nekoliko puta. U filmu, primijetili ste, svako je pričao na svom jeziku. Zbog svega toga uživao sam snimajući film „Bićemo prvaci sveta”.
● I šta njihove životne priče danas mogu da poruče nekim novim klincima?
– Ta njihova životna priča nam govori da se ponovo mora uspostaviti sistem vrijednosti, jer danas je sve pobrkano. Otprilike, kao kad bi okrenuli naopako dnevnu štampu, sada je ono što je bilo nazad na prvim stranicama, i obratno. Eto, tako nama izgleda svakodnevica. Nekad je kulturni program bio glavni, a sad su nam Grand parade. Eto vam naše tranzicije.
S.ĆETKOVIĆ
Igram basket
● Da li ste poklonik košarke?
- Ne da sam fan, nego igram basket i dan-danas. Odlično igram, još uvijek. Volim košarku, jer je to jako brz sport u kojem morate da odlučujete jako brzo, u sekundi, a sve da biste otvorili put i ubacili loptu u koš. Upravo ono što je najvažnije za reditera – da bude odlučan i da želi da pobijedi.