Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Policija tukla narod, pukla ljubav između DPS-a i SDP-a, Marović uhapšen * Učešće opozicije na ovakvim izborima je legalizovanje korupcije * Vlada pljačkala građane preko takse za gorivo * Milioni za vozila, a sirotinji ukidali socijalu * Policija tukla narod, pukla ljubav između DPS-a i SDP-a, Marović uhapšen * Novi svjetski poredak sa Putinom * Mješavina jezika zapalila zemlju
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 31-12-2015

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore:
Tomislav Nikolić da prestane da se miješa.

Vic Dana :)

Zaposli se Fata, dobije svoj kompjuter, radi svakodnevno na njemu, sve ide super. Međutim, jednog dana se razboli i ne dođe na posao, a njenim kolegama treba nešto s njenog kompjutera, ali ne znaju lozinku. Zovu oni Fatu:
- Fato, koja ti je lozinka na kompjuteru?
- Velkom - odgovori Fata.
Probaju oni ‘WELLCOME’ - neće. Probaju ‘VELKOM’ - neće. ‘VELLCOME’, ‘WELKOM’ - ništa neće. Zovu oni Fatu ponovo:
- Fato, kaži nam koliko slova ima ova tvoja lozinka?
- Pa jedno - kaže Fata.
- Pa kako jedno, bona, koje je to slovo?
- Pa, vel’ko M!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura SLIKAR SRĐAN VUKČEVIĆ, DOBITNIK „TRINAESTOJULSKE NAGRADE”
Autoportret naslikam kad dio života ostavljam Na jednom autoportretu sam htio da prikažem ne samo moju starovarošku kuću, moj pogled na sebe, već i kako ja mirišem ispod loze koja još natkriljuje našu avliju, da je moguće da ličim na mladog Van Goga sa velikim slamnatim šeširom. I taj veliki kofer, od moga đeda, koji je donio iz Amerike. U tim fiokama se naziru razne tajne... Još sam nekoliko puta napravio autoportret i htio da kažem ono što nisam mogao svojim slikama i skulpturama
Dan - novi portal
Nje­go­vi ra­do­vi ni­je­su sa­mo „ci­vi­li­zo­va­ni” i de­ka­dent­ni. Oni su čist ra­fin­man, svoj­stven pri­pad­ni­ci­ma ve­li­kih kul­tu­ra, kao što je Fran­cu­ska, u ko­joj Sr­đan Vuk­če­vić ži­vi već če­tvrt vi­je­ka, isto­vre­me­no stva­ra­ju­ći i u rod­noj Pod­go­ri­ci i Her­ceg No­vom. Nje­go­ve mr­tve pri­ro­de su i tu­žni lir­ski za­pi­si, a pej­za­ži i par­ko­vi od­raz de­ša­va­nja (i su­ko­blja­va­nja) sve­ga što se de­ša­va na ze­mlji i ne­bu. Nje­go­ve pti­ce, an­đe­li, ni­je­su sa­mo ukras ra­ma za por­tre­te sjet­nih da­ma, tu­žnih Pje­roa, ili ge­ne­ra­la iz­vu­če­nih iz isto­rij­skog naf­ta­li­na za­jed­no sa nji­ho­vim uni­for­ma­ma. Oni no­se jed­na­ko i svje­tlo i ta­mu, kao i nje­go­ve skulp­tu­re, ko­sti­mi ili ma­ske(ro­ni). Oži­vlja­va ih Vuk­če­vić, kao što oži­vlja­va i este­ti­zu­je pro­stor oko se­be, pro­stor u ko­me ži­vi i stva­ra. Kao jed­na stal­na pred­sta­va, te­a­tar­ska sce­na, na ko­joj, iz mra­ka na svje­tlo iz­ra­nja­ju li­ko­vi, ra­do­vi, de­ša­va­nja... Ne­ka­da ih nat­kri­li Hip­nos, pa iz tog sni­va­nja se iz­ro­di ne­što li­je­po, a ne­kad ne­što što spo­lja­šno­šću od­bi­ja i upo­zo­ra­va.
U in­ter­vjuu za „Dan” sa is­tak­nu­tim umjet­ni­kom, ovjen­ča­nim i dr­žav­nom Tri­na­e­sto­jul­skom na­gra­dom sa­zna­je­mo nje­go­ve su­do­ve o umjet­no­sti uop­šte­no, o nje­go­vom sli­kar­stvu i hi­pe­re­ste­ti­za­ci­ji...
● Na Va­šim ra­do­vi­ma po­red svi­je­tlih te­ma, mo­ti­va (per­ja, pti­ca, an­đe­la) uvi­jek sre­će­mo i tam­ne, mrač­ne mo­ti­ve. I obr­nu­to. Da li ste la­ko­ću ži­vlje­nja i mrač­nu stra­nu ži­vo­ta po­sta­vi­li na va­gu?
– Sva ozbilj­na umjet­nost mo­ra bi­ti auten­tič­na i za­to mo­ra po­sto­ja­ti ap­so­lut­ni kon­trast. Mo­ja li­kov­nost ati­pič­na je za ove na­še ru­ral­ne, di­nar­ske, cr­no­gor­ske i ep­ske pre­dje­le. Uosta­lom, u umjet­no­sti se uvi­jek ra­di o kon­tra­stu, i on joj je neo­p­ho­dan, kao što zna­mo od Đo­ta, od kja­ro-sku­ra, a po­zna­je­mo i kon­tra­ste ra­znih dru­gih pri­ro­da. Ima­mo i ru­žno i li­je­po, lo­še - do­bro, ima­mo i Um­ber­ta Eka i nje­go­vu „Isto­ri­ju lje­po­te”, gdje mo­že­te vi­dje­ti ka­ko on go­vo­ri o ču­li­ma i taj­na­ma umjet­no­sti, o to­me ka­ko iz ru­žnog po­sta­je li­je­po i obr­nu­to.
Me­ne kao čo­vje­ka ko­ji se go­di­na­ma ba­vi li­kov­nom umjet­no­šću uvi­jek je ne­što vu­klo ka kon­flik­tu. Na­ši umjet­nič­ki ži­vo­ti se kom­pli­ku­ju na­šom zre­lo­šću i lič­nom i stva­ra­lač­kom. Re­ci­mo, do­bar je pri­mjer mo­žda moj rad „Mla­de go­di­ne Jo­ha­na Vol­fgan­ga Ge­tea”, gdje sam u knji­zi uti­sa­ka pro­na­šao i re­če­ni­cu „Su­vi­še mor­bid­no”. Rad je na­stao po­čet­kom `90. Pred­sta­vio sam Fa­u­sta, ko­ri­ste­ći ori­gi­nal­ne ma­te­ri­ja­le iz 18. vi­je­ka, a go­vo­ri­lo se o pro­da­va­nju du­še. A ta­da mo­ja te­ma ni­je bi­la po­zo­ri­šte, ni­ti ne­ke da­le­ke teme. Utki­vao sam u to bi­će ko­sti­ma, ko­ji sam ne­ka­da mo­gao da ob­u­čem, mo­ju ve­li­ku tu­gu, žal, pa čak i ko­ro­tu (što ni­je svoj­stve­no mu­škom bi­ću) zbog ras­pa­da Ju­go­sla­vi­je, u ko­joj sam ne­ka­da ži­vio, a na­šao sam se u ino­stran­stvu ka­da se ras­pa­da­la. Ta vr­sta te­ži­ne i tam­nih obla­ka ko­ja se nad­vi­la nad mo­jom umjet­no­šću mo­ra­la je da pro­đe kroz fil­ter te­ži­ne, te­go­be, sje­te, tu­ge. Ži­vot ni­je jed­no­sta­van, i on je uvi­jek an­ga­žo­van, i umjet­nost je uvi­jek an­ga­žo­va­na, sa­mo što ne­ko to br­že ili spo­ri­je vi­di i uvi­đa. A, umjet­ni­ci ni­je­su sa­mo ni­je­mi po­sma­tra­či. Sje­ti­mo se sa­mo Pi­ka­sa, Lu­bar­de, Mi­lu­no­vi­ća... To je svi­jet u ko­me mi mo­ra­mo bi­ti isto kao i naši sa­vre­me­ni­ci ko­ji se ba­ve ne­kim dru­gim po­slo­vi­ma, i sva­ko na svoj na­čin do­ži­vlja­va stva­ri.
● Za­ni­mlji­vo je da ste, za raz­li­ku od mno­gih Va­ših ko­le­ga, Vi ura­di­li ne­ko­li­ko auto­por­tre­ta...
– U isto­ri­ji umjet­no­sti ima­mo, re­ci­mo jed­nog ve­li­kog umjet­ni­ka, Rem­bran­ta, ko­ji je vo­lio i sa­ku­pljao an­ti­kvi­te­te. Lje­po­ta pred­me­ta, okru­že­nja, svi­jet ko­ji je nje­mu bio bli­zak, svi­jet ko­ji je on vo­dio i ži­vio pa­ra­lel­no sa svo­jim sli­kar­skim svi­je­tom, Rem­brant je na­pra­vio či­tav ar­se­nal i por­tre­ta i auto­por­tre­ta. Mno­gi se sa­da ba­ve ti­me ka­kvi su to po­ri­vi, i za­što su mu bi­li po­treb­ni, da li je to pi­ta­nje su­je­te. U mo­joj ko­lek­ci­ji imam jed­nu gra­vi­ru nje­go­vog auten­tič­nog por­tre­ta. To je por­tret jed­nog tr­gov­ca, ali lje­po­ta i fi­no­ća te nje­go­ve ori­gi­nal­ne plo­če, i te gra­vi­re ko­ju imam, za­pra­vo je jed­na vr­sta od­go­vo­ra na Va­še pi­ta­nje. Ne mo­že ne­ko ko ne­ma to­li­ko fi­no­će, ge­ne­ral­no, da gle­da se­be, da gle­da se­be kri­tič­no, i da ne ot­kri­je u sebi ono što bi mo­glo da bu­de pre­ko­mjer­no. Ali, ka­da je­dan umjet­nik pred­sta­vlja se­be, on se „sta­vi u ogle­da­lo” i on ima svo­je dru­go ja. Nje­gov ego ni­je sa­da to­li­ki da ne mo­že da pre­va­zi­đe, da ne mo­že to da iz­ve­de. Od­nos umjet­ni­ka pre­ma se­bi je spe­ci­fi­čan. Na ovom auto­por­tre­tu ko­ji spo­mi­nje­te htio sam da pri­ka­žem ne sa­mo mo­ju sta­ro­va­ro­šku ku­ću, moj po­gled na se­be, već i ka­ko ja mi­ri­šem is­pod te lo­ze ko­ja još nat­kri­lju­je na­šu avli­ju, da je mo­gu­će da li­čim na mla­dog Van Go­ga sa tim ve­li­kim slam­na­tim še­ši­rom.
I taj ve­li­ki ko­fer, od mo­ga đe­da, ko­ji je do­nio iz Ame­ri­ke, u tim fi­o­ka­ma se na­zi­ru raz­ne taj­ne, što je kod me­ne bi­la če­sta te­ma, kao no­sa­či, gla­sni­ci taj­ne, ono što se kao taj­na ne ogla­ša­va, mno­go umi­ve­nih kon­tro­ver­zi. Još sam ne­ko­li­ko pu­ta na­pra­vio auto­por­tret i htio da ka­žem ono što ni­sam mo­gao svo­jim sli­ka­ma i skulp­tu­ra­ma, ma­ske­ro­ni­ma, ko­sti­mi­ma, slič­no kao ka­da se Ru­si opra­šta­ju­ći se od svog do­ma sto­je ne­ko­li­ko mi­nu­ta ću­te­ći. To je bio znak po­zdra­va sa ku­ćom. Ja sam je­dan dio ži­vo­ta po­zdra­vlja­ju­ći se s nji­me iz­ra­zio tim auto­por­tre­tom.
● Mno­go se pri­ča o kon­cep­tu u umjet­no­sti. Usu­đu­jem se re­ći da ga Vi ži­vi­te kroz sve što ra­di­te u Va­šim ži­vot­nim i rad­nim pro­sto­ri­ma. Ujed­no, to su, hi­pe­re­ste­ti­zo­va­ni pro­sto­ri...
– Moj put i moj na­čin su ma­nje ri­je­či, a vi­še dje­la. Ono što je za­jed­nič­ko svim lju­di­ma je­ste da svi vo­li­mo da smo u ne­kom li­je­pom okru­že­nju. Sli­ka­ju­ći, ra­de­ći svoj po­sao, kao ne­ko ko ne­ma ga­zdu, kon­ci­pi­rao sam svo­je ci­klu­se, te­me, go­di­ne. I hi­lja­du svo­jih stva­ri... Ži­vio sam tri­vi­jal­ne sa­te ovog ži­vo­ta, ko­ji ni­su sa­mo bo­go­vi stva­ra­li, ne­go ma­lo i đa­vo­li. Na­pra­vio sam po­zor­ni­cu tre­će di­men­zi­je. U Her­ceg No­vom sam za­po­čeo pri­je 15-ak go­di­na te­mu u kon­tek­stu pro­sto­ra, spolj­njeg i unu­tar­njeg, od­no­sno da ono što sli­kam bu­de vi­đe­no i uži­vo. Ta­ko sam re­ci­mo u vr­tu ku­će nje­go­vao ma­li šim­šir. Po­sta­vio sam i ma­lo po­zo­ri­šte za lut­ke, ko­je su mi ne­dav­no htje­li ko­mu­nal­ci sru­ši­ti. To je bi­la in­va­zi­ja pri­mi­tivz­ma i mo­rao sam da se za­šti­tim advo­ka­ti­ma, jer lju­di ne ra­zu­mi­ju. U svom pro­sto­ru, ne na­ru­ša­va­ju­ći ni­ko­me ni­šta.
Tra­ga­ju­ći za lje­po­tom i iden­ti­te­tom lič­nim, i tre­ćom di­men­zi­jom, ona je u stva­ri to. Ra­fin­ma­ne sta­vljam u kon­tekst i bu­kval­nog sa­gle­da­va­nja, a to je za­pra­vo mo­ja po­tre­ba da tu ku­ću, taj ate­lje otvo­rim kao vr­stu do­ga­đa­ja koji će bi­ti pa­ra­le­lan, kom­ple­men­ta­ran mom umjet­nič­kom dje­lu ko­je je tra­di­ci­o­nal­no, kla­sič­no. Stal­no sam ov­dje iz­lo­žen to­me da mo­ram da se bra­nim. Pan­dan tom je dru­gi svi­jet u ko­me ži­vim, a to je Fran­cu­ska. Ve­li­ka kul­tu­ra... Na tom pu­tu mo­je bor­be, i stva­ra­lač­ke, imam eg­zakt­nu pri­ču, a to je ma­te­ri­ja­li­za­ci­ja umjet­nič­kog dje­la, gdje ne osje­ća­te mi­ris bo­ja la­ne­nog ulja, ter­pen­ti­na, već ima­te svi­jet kroz ko­ji se kre­će­te i osje­ća­te tre­ću dim­en­zi­ju. Svi­jet ko­ji vas po­la­ko uvo­di u ono što je­ste. I za­to to je­ste ap­so­lut­ni kon­cept.
Živana JA­NjU­ŠE­VIĆ

Sta­me­nost tre­ba da le­ži
u jed­no­stav­no­sti
● U mno­štvu mi­sa­o­nih obla­ka, šta Vas dr­ži na ze­mlji?
- Ako je umjet­nost iskre­na, on­da la­ko vi­di­mo uze­mlje­nje, lako se vi­di gro­mo­bran va­šeg stva­ra­la­štva, od če­ga se „li­je­či­te”, mi ot­kri­va­mo se­be iz­no­va sva­ki put na iz­lo­žbi. Na­še isti­ne sa­me te­ku kao ri­je­ke, i ako ho­će­te to da vi­di­te, on­da će­te i vi­dje­ti. Uze­mlje­nje je i sta­me­nost. U na­šem za­na­tu se to zo­ve kon­tra­post, pa dok ra­di­te fi­gu­ru on­da vi­di­te da li sto­ji ili ne sto­ji, jer se tač­no zna ka­kve su pro­pro­ci­je, da li leb­di ili sto­ji, taj po­sta­ment vi gra­di­te to­kom stva­ra­lač­kog ži­vo­ta. Sma­trao sam da ta si­gur­nost, sta­me­nost tre­ba da le­ži u jed­no­stav­no­sti, a da bih ja do­šao do to­ga, mo­ram da is­pi­tam sve mo­gu­će ča­ri ovog svi­je­ta ko­je me­ne in­te­re­su­je. Ako ni­ste ka­fan­ski čo­vjek dža­ba vam pa­re, vi ne zna­te da se vla­da­te u ka­fa­ni, ako ste po­zo­ri­šni čo­vjek vi ste ta­mo kralj. Ni­je­dan od ta dva čo­vje­ka ni­je ma­nje vri­je­dan, već je sva­ko za se­be. Pri­ča o ko­joj že­li­te da ču­je­te isti­nu je ire­le­vant­na, a re­le­vant­na je sa­mo on­da kad vi vi­di­te i pre­po­zna­te da to sto­ji, a to ni­je do me­ne već do pu­bli­ke, do one dru­ge stra­ne.


Mo­je por­ce­lan­ske lut­ke

● Da li Vas hi­pe­re­ste­ti­za­ci­ja po­ne­kad uda­lja­va od dru­gih lju­di?
– Per­fek­ci­ja ko­joj svi te­ži­mo u umjet­no­sti se svo­di na po­spre­ma­nje stva­ri, na jed­nu vr­stu ad­mi­ni­stra­ci­je ko­jom se lju­di ba­ve sa­mi ili sa svo­jim se­kre­ta­ri­ma, a go­vo­ri­mo o od­no­su. I ima­mo one dru­ge, ko­ji su kao ja, ko stva­ra­ju­ći stva­ra jed­no ve­li­ko br­do, jed­nu ve­li­ku go­mi­lu sve­ga i sva­če­ga. Ba­ve­ći se mo­jim ho­bi­ji­ma, kao što su por­ce­lan­ske lut­ke, a ko­je su obič­nom svi­je­tu ne­po­zna­te, me­ni su re­ci­mo zna­čaj­ne. Ži­vim sa ne­kim svi­je­tom ko­ji me­ne okru­žu­je. Ni­sam imi­ti­rao svi­jet, ja ni­sam bio sa­mo ko­lek­ci­o­nar. Gra­de­ći ne­ku vr­stu este­ti­zo­va­nog sop­stve­nog svi­je­ta, po sop­stve­nim mje­ri­li­ma, htio sam da za­o­kru­žim jed­no umjet­nič­ko dje­lo. Po­ku­šao sam da sa ma­te­ri­ja­li­za­ci­jom mo­je du­hov­no­sti, du­hov­nih trep­ta­ja, ma­te­ri­ja­li­zu­jem taj­ni svi­jet ka­ko bih bio bli­ski­ji po­sma­tra­ču, što je­ste na­ša mi­si­ja. Ka­žu ži­vot je li­jep, i je­ste, sa­dr­ži se u to­me sav smi­sao i mu­drost ži­vlje­nja, a ka­mo­li stva­ra­la­štva. Ma­le taj­ne, u ovom slu­ča­ju ho­bi­ji, me­ni su po­mo­gli da iz­gra­đu­jem je­dan li­kov­ni svi­jet ko­ji bi bio što ja­či, čvr­šći, sta­bil­ni­ji. Pr­vi ho­bi je do­bar od­nos s lju­di­ma, dru­gi je pri­ro­da, za­tim mu­zi­ka, dra­ma i na kra­ju, ono što mi ne zna­mo iako su mno­gi si­gur­ni da zna­ju, su od­no­si ta­me i svje­tla, od­no­sno okult­no.

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Uslovi korišćenja

Svako neovlašćeno korišćenje sadržaja štampanog i on-line izdanja Dana kažnjivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na zaštitu od istog, kao i na naknadu štete prouzrokovane takvim radnjama. Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, štampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz naših izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.

MARKETING
loading...
Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"