Publika prve Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja imala je priliku da odgleda komad „Ludi od ljubavi” iz produkcije Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”. Dramu Sema Šeparda je režirala Lidija Dedović, a glumci Julija Milačić (Mej), Emir Ćatović (Edi) i Aleksandar Gavranić (Martin) izveli su je na sceni Dodesta, KIC-a „Budo Tomović”.
U središtu je ljubavna priča, ali ne obična, već ona koja donosi tabuiziranu ljubav, dostojnu antičkih tragedija. Jer, riječ je o ljubavi između brata i sestre po ocu, koji i nakon saznanja da su krvi rod, nastavljaju sa ljubavnim odnosom. Ni preklinjanja Mejine majke, ni osuda društva, ni prekidi, ne mogu ništa izmijeniti i sve opet vodi ka novom spajanju. Njihovu ljubav, koje se i oni sami groze, i od koje bježe u veze sa drugima, kao Edi sa groficom, a Mej sa Martinom, jedino može prekinuti smrt. Upravo tako i završava ovaj komad, gdje Julija Milačić, u stilu velikih tragetkinja, jednim pucnjem iz pištolja, sama okončava to ludilo, koje se uprkos svemu zvala ljubav.
– Moguće je biti lud od ljubavi. Veliki pisci koji su pisali o ljubavi, kao recimo Artur Miler u „Pogledu s mosta”, pitali su se što uraditi sa viškom ljubavi, kada ljudi ne mogu da zaborave, kada se dobro poznaju, kada isto osjećaju, što da urade... Ovdje je specifična situacija, incestuozna ljubav. Ali, pitanje ljubavi ne može se podvesti pod neke uske pojmove „normalnih shvatanja“, to je široka tema, a ovo je samo jedan od aspekata te ludosti – kaže Emir Ćatović, koji je veoma uspjelo na scenu donio ulogu Edija. Naravno, dodaje Ćatović, ljubav može da izrodi i lijepe stvari, da od nas napravi prave heroje.
Komad „Ludi od ljubavi” na sceni je od 2011. godine, i to je bila diplomska predstava Milačićeve i Ćatovića, s kojom je počela da živi i scena „Generacija” u ovom pozorištu. No, ovo je tek drugo izvođenje u Podgorici, iako su s njom gostovali u Bijelom Polju, Tivtu, Hrvatskoj.
Na pitanje zašto se (barem) mladi glumci ne opredjeljuju češće da rade kamerne projekte, koji ne traže velika materijalna izdvajanja, Ćatović kaže da je to pitanje i ideje i fizičkog prostora.
- Što više glumac igra, ima i više iskustva i to je bolje za njega. Međutim, i institucionalna pozorišta, kao podgoričko Gradsko, koja nemaju svoj prostor, jure se sa drugim institucijama za termin, recimo u KIC-u. Tako da ne možemo reći da je u pitanju samo nedostatak želje ili volje da se nešto uradi. Međutim, ako želimo da se bavimo glumom, često nije mnogo ni potrebno. Ipak, naše kolege u okruženju imaju veći broj pozorišta u kojima mogu da igraju, a kod nas ne postoji toliki broj scena, pa čak ni onih eksperimentalnih – kaže Ćatović. Upravo zato pozdravlja osnivanje MAKADO-a, koji će već samim svojim postojanjem možda nekog navesti da radi komad koji bi mogao tu da prikaže.Ž.J.
)){kind=small}
