Književno veče Boža Vučića Božana i Vere Babić Sabo, održano preksinoć u knjižari Matice srpske u Podgorici, približilo je brojnoj publici duhovnu poeziju koju decenijama stvaraju ova dva pjesnika.
Ugledni književnik i književni kritičar Perivoje Popović, koji je vodio ovo veče, istakao je da je djelo i Vučića i Babić Sabo dokaz da bez ljubavi nema poezije. Istoričar Predrag Vukić je konstatovao da nema značajnije književne tvorevine od duhovne poezije. I sama riječ jevanđelje znači blaga vijest, dobra vijest, kazao je on. Tokom prethodnih 2.000 godina nastale su mnoge pjesničke tvorevine u kojima se slave i uznose u visine najsvetiji hrišćanski praznici, u kojima se slavi i sama ideja života, dobrote, milosrđa. Na prostorima Crne Gore Njegoš je pjesnik koji je na polju hrišćanskog pjesništva ostvario najviše domete. „Luča mikrokozma” je onaj spjev koji je uveo ove prostore u sam vrh istorije svjetske književnosti, , napomenuo je on. „Luča pjeva, svjedoči o onoj borbi, vidljivoj i nevidljivoj, koja se vodi još od onoga dana kada je Bog stvorio prvog čovjeka i vodiće se sve dok je svijeta i vijeka”.
- Prava poezija se ne može zamisliti bez duhovne poezije. Živimo u vremenu kada se najvažnije svetinje osporavaju i ismjavaju, kada se želi osporiti ne samo smisao poezije, nego i smisao samog života. Poezija koja slavi Boga, ljubav, vrlinu, život, u hrišćanskom i hristonosnom duhu je po meni najveći domet pjesničkog stvaralaštva. Mislim da su baš psalmi Davidovi postigli najviše domete pjesničke moguće čak i u istoriji roda ljudskog. Bez religiozne poezije, bez duhovnog stvaralaštva nema prave poezije. Kada je Njegoš rekao „poete su pokoljene lude” on je mislio na poete visokih dometa koji slave Boga, čovječnost, ljubav. Poezija je samo za tanane duše. Mogu je shvatiti ljudi otvorenog srca. Ali, mnogi ljudi potpuno su gluvi za slovo peozije, ejr je njihova duša zaključana. Ona ne može da primi tananu riječ poezije i poeta. Takvi ljudi nemaju razvijenu dihovnost, potrebu za duhovnim životom – besjedio je, između ostalog, Vukić. Besjedu je završio čitanjem svoje pjesme „Slovo Ivanovo”, koje je, kako je rekao, posvetio Ivanu Crnojeviću, stvorcu, između ostalog, i Cetinjskog manastira koji je, kazao je Vukić „stvorio Crnu Goru, a ne ona njega”. O književnom djelu Boža Vučića i Vere Babić Sabo govorio je i njihov sabrat po peru hadži Radovan Radović. Duhovna poezija je jedan od načina dijaloga sa Gospodom kojem je moguće samo se moliti u želji da nam ispuni najsvetije želje.
- Nema ničega ljepšeg nego spoznati da sa poezijom i našim željama, sa našim blagim osjećanjima, slaže arhangel Gavrilo kojeg je na izvor Blagovjesti, tamo gdje je čedna i časna Marija uzimala vodu, poslao sam Gospod. Zato je ovo veče duhovne poezije, veče a koje su nas skupili Boža i Vera, tako značajno – konstatovao je on. Veče su završili Božo Vučić i Vera Babić Sabo koji su uz zvuke gitare koju je svirao Sreten radović, čitali na odobravanje publike svsoje duhovne stihove. S.Ć.


Blagovijesti

Blagovijesti je od presudnog značaja za istoriju hrišćanstva i hrišćanske kulture, kazao je Vukić i podsjetio da ovaj praznik, posvećen Bogorodici, predstavlja značajan dan i u istoriji Srba i Grka.
Na Blagovjesti su Grci 1821. godine podigli ustanak protiv Osmanske imperije, podsjetio je Vukić. Srbi su dan u oči ovog praznika - 6. april, 1941. godine doživjeli mučki napad nacističke avijacije na Beograd u kojem je poginulo između 10.000 i 15.000 ljudi, podsjetio je Vukić.
- Znatno ranije, 6. aprila 1867. godine Ali Riza paša, komandant turskog garnizona na Kalemegdanu predao je ključeve grada Beograda knezu Milanu Obrenoviću. Istog dana turske trupe su napustile Smederevo, Šabac i Kladovo. Tako je Srbija postala suštinski slobodna kneževina – podsjetio je Vukić na istorijski značaj praznika Blagovjesti u srpskoj istoriji.