Pjesnik, stendap komičar, bloger – prozaista iz Beograda, autor tri knjige: „Pustite nas” (2012), „Odjeci ljudskog” (2013) i „Generacijama koje rastu bez poezije” (2015), Stefan Simić održao je autorsko veče u KIC „Budo Tomović”. Publici se predstavio nekom vrstom teatarskog izraza tokom dvočasnog nastupa koji naziva „Teatar iskrenosti”, a tokom kojeg čita svoju poeziju, prozu, stendap tekstove, ali i poeziju drugih pjesnika kao recimo Tina Ujevića. Ono što je najbitnije, a što je i sam naglašavao više puta jeste da se kompletan iskaz i sve što se dešava bazira na njegovim autentičnim iskustvima, u kojima s publikom razotkriva samog sebe i priča o onome što mnogi prećutkuju.
Zanimljivo je bilo čuti da je u Podgorici nastupao i prije pet godina, ali, tada, kako je sam rekao nije mogao da „nahvata” pet ljudi da prisustvuju njegovoj promociji na Podgoričkom sajmu. Sada, multimedijalna sala KIC-a bila je pretijesna, pa su mnogi stajali. Tako dobrom odazivu sigurno je doprinijela i njegova internet popularnost, a o čemu, opet, svjedoče brojni Jutjub pregledi i posjete njegovom sajtu. Kako u ispovjednom tonu priznaje jeste da umjetnost za njega ima terapeutsku ulogu, i pomaže mu da se otvori, da otvoreno priča o svojim frustracijama, ali na neki način i da osjeti njene blagodeti kada je u pitanju komunikacija s drugim ljudima.
Jer, ovo što radi, omogućava mu kako kaže, da putuje, ali i da se sreće s drugim ljudima, koji iskazuju poštovanje za to što radi. To poštovanje nije mogao dobiti u rodnom Paraćinu, i osjećao je da ga sile malog grada jedu. A, umjetnost mu je donijela i samopoštovanje, što je najvažnije, dodaje Simić.
No, dodaje Simić, trudi se da svijet ne posmatra isuviše kritički, i dekonstruktivistički, kako se najčešće pristupa kada su u pitanju razne sociološke ili ekonomske teorije. Naprotiv, on pokušava da svijetu priđe iz filantropskog i ugla samorazvoja, da motiviše sebe i druge da pokušaju da osjete ličnu slobodu.
- Čovjek nije ono što jeste, već ono što može da bude. To sam shvatio na ličnom primjeru, jer sam od jednog malog primitivca koji sam bio, pročistio se stalnim radom na sebi, čitanjem, i došao do toga da mi ljudi vjeruju. Prevazišao sam loše i došao do dobrog. Mi smo ti koji konstruišemo našu stvarnost – poručuje optimistički nastrojen Simić, koji kaže da je došao do stadijuma da može da plače od sreće.
Publika, pak, koju su uglavnom činile žene, bolje je reagovala na njegove romantične stihove i društvenu satiru. Uostalom, Simić naglašava da se ne treba plašiti iskazivati emocije, kao ni potrebe da budeš voljen i priznat kao ličnost, ali i kao autor. Zato, dodaje Simić, voli da ga razumiju i oni koji inače ne čitaju, koje ne interesuje književnost i stručna literatura.
Nastup je završio svojim autorskim tekstom „Zašto je dobro biti dobar”, koji je neka vrsta, kako se moglo shvatiti njegove lične biblije, njegovog kreda po osnovu kojeg sada funkcioniše.
Ž.J.