Glumac Mateja Popović, autor je teksta i reditelj predstave „Magična lira”, koja je izvedena na prepunoj Ljetnjoj pozornici, uz smijeh i graju publike. Muzičko-dramski i koreografski spektakl pravo je osvježenje za Kotorski festival, s obzirom da je Teatar osnovan prije godinu, a njegovi članovi su cijela jedna mlada generacija glumaca koja je studije završila 2011. godine. Mateja, koji je u predstavi igrao četiri uloge (Čarobnjak Zabrljavko, Sluga na dvoru, jedan od dva Tralangutana i Piktopod) i Stevan Piale pokrenuli su Teatar Zemun, koje funkcioniše kao udruženje, koje će, obećava, uskoro promijeniti naziv u „Čiča Mičino Pozorište”.
• Koliko vam znači nastup na Kotorskom festivalu?
- Mnogo, ovo nam je bilo osvježenje, ne mogu da vam opišem koliko nam je ovo prijalo. U trenutku kad su nas pozvali, dešavale su nam se neke loše stvari, nismo uhvatili neke konkurse i onda je ovo bio tako dobar presjek, jedna potvrda da to vrijedi. Ovo nam je prvo takmičarsko učešće na dječjem festivalu, na „Purgatorijama” smo bili revijalno.
• Dinamična igra sa puno likova, zanimljiva priča sa poukom, lijep zaplet i još ljepši rasplet, potsjećaju na stil Branka Kockice. Možemo li praviti upoređenje?
- Mi imamo drugačiji stil – Branko Milićević uzima postojeće tekstove i dramatizuje ih, a ja volim da napišem nešto što je potpuno novo, stilsi ujednačeno, oblikovano na poseban način. Obožavam Branka Kockicu, ali on sada već pravi predstave sa malim brojem ljudi, a vidite, mi imamo ekipu od devet, jedanaest glumaca, u predstavi nudi puno likova (njih devetoro igraju 17 uloga).
• Kako je nastala „Magična lira?
- Jako volim muziku, volim da sviram, volio bih da znam i da pjevam, i onda sam htio da napravim predstavu koja je na neki način omaž muzici. Cijela priča je tako urađena da su fraze, imena uzeti iz muzičkog vokabulara. Trudimo se da kad vidimo da nešto ne ide, ili nam padne nešto drugo napamet, promijenimo to i onda predstavaraste vremenom, izbacuju se neke stvari, druge se dodaju..
Od ljutih rivala napravili ste prijatelje i saučesnike – šaljete lijepe poruke djeci?
-To prijateljstvo, spajanje prinčeva sa rukama, htio sam da pokažem kako je moguće da se dva „protivnotnika”, koji se uopšte ne podnose, a kamoli da se vole, mogu da postanu prijatelji, samo je pitanje kako se gleda na to i kako neko doživljava sebe u odnosu na druge i da oni, kada su prisiljeni, postaju „fantastnotični prijatelji”.
• Da li Vas podržavaju institucije kulture, države, grada, kako se finansirate?
-Znate i sami kako to ide – ko ima partijsku knjižicu, taj će dobiti, ko nema, može da se nada, ali ni ne treba nam toliko, možemo bez njih. Ovo je naša lična produkcija, sami smo uložili u predstavu, sami je osmislili, sami igramo, prodajemo, trudimo se da sve radimo sami. To je dokaz da pozorište može da opstane samo od sebe, da imamo i honorare i da se razvijamo. Igramo i humanitarno, ovu predstavu smo izveli za oko 12 hiljada djece, što je prosječno preko 20 igranja za godinu dana, našli smo novog distributera. Još uvijek smo „na staklenim nogama” ali sa sljedećom predstavom koju pripremamo, „Vikinška potera preko sveta” nadamo se da ćemo već čvrsto stati na zemlju.
• Koliko je zahtjevno raditi pozorište za djecu?
- Prvi koji čuju neku poruku o sistemu vrijednosti koji je trenutno u svijetu „malo klimav” su djeca i da od cijele publike njih par to razumije kako treba, mi smo nešto uradili i da im to ostane u glavi, da ih to pokpa i da se toga sjete u jednom trenutku (kako neprijatelji postaju prijatelji, naprimjer). Jedna od bitnih funkcija pozorišta je da njeguje i prenosi pravi sistem vrijednosti kad je dječja scena u pitanju, jer djeca jako dobro reaguju na plemenite, tačne stvari, na ono što njih trenutno boli i ono o čemu razmišljaju, smiju se onome što se dešava njima i drugima, i tako uče iz tog smijeha i svega što se desi.
M. D. POPOVIĆ