Omaž Branku Radičeviću upriličen je u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, u Podgorici, u okviru manifestacije „Dani Matice srpske”.
- Zbog svog epskog karaktera, ali i brojnih drugih razloga, Njegoš nije mogao prići jeziku lepršavo i raskošno kao Branko Radičević. Ovaj je to mogao koliko svojom nesputanom mladošću, toliko i erosom jezika kojim se podjednako hranila i njegova krv, i njegova poezija. Dobro je to uočio i sam Njegoš, te je Vuku pisao: „Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti sa cvijeta na cvijet: on isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi” - kazao je mr Milorad Durutović. On je dodao da je motiv zvuka važno razmotriti koliko zarad poeme „Tuga i opomena”, toliko i zarad razumijevanja pjesnikovog odnosa prema jeziku uopšte.
- Poznato je da je, uz Jovana Jovanovića Zmaja, naš najviše komponovani pjesnik Branko Radičević, da su njegovi stihovi, kako zapaža Stana Đurić Klajn, „puni muzike sa pravilnim i tačnim ritmom koji upravo navode na pevanje”. Zaista ne bi bilo lako pobrojati sve njegove pjesme koje su komponovane ili pjevane za potrebe što klasične, što popularne muzike – kazao je Durutović. On je kazao da se iz perspektive savremenog čitaoca poema „Tuga i opomena” otvara kao jedna aporija, koja prvenstveno dolazi stoga što je mit o romantičnoj ljubavi danas veoma dalek, za današnje standarde ljubavi gotovo nepojmljiv.
- Poteškoće u razumijevanju dolaze i zato što se povjerenje u sakralnu snagu prirode, u božanski šum zefira, o kojem Radičević tako često pjeva, sasvim izgubilo. Velika hermeneutička (i emocionalna) prepreka dešava se i u sferi jezika, ali ne u smislu postmoderne sumnje u jezik, već u smislu ove moderne i najmodernije desakralizacije jezika, kojoj se opire još jedino pjesma, i oni koji pjesmu znaju: „Pevam danju, pevam noću...”. Nije ova pjesma toliko estradna, koliko je naše čitanje postalo estradno. Ako se lišimo tog opterećenja, lako ćemo uočiti da i ona izražava koncept pjesničke i jezičke zvukovnosti o kakvom se dosad govorilo. Koliko ova pjesma idealizuje Minu Karadžić, jer njoj je posvećena, toliko idealizuje i samu poeziju, njenu „glasovitost” i „silovitost”. Samo dovoljno glasna pjesma može odjeknuti do nebesa, jer je u egzistenciji zvuka sve moguće. Ako nekom sve ovo zvuči kao romantičarska naivnost, neka se zapita kako to da Radičevićeve pjesme već 170 godina tako dobro zvuče, a i znače – zaključuje Durutović.
Moderator večeri Marija Janjušević ističe da je Radičević ostavio neizbrisiv trag u našoj poeziji.
- Branko predstavlja rodonačelnika srpske romantičarske lirike, ili bolje reći začetnika lirske poezije u našoj književnosti. Na Brankovo pisanje nije samo uticala srpska narodna poezija, već se u njegovom djelu otkrivaju i drugi književni odjeci, i domaći i strani, a možda najviše njemačka poezija. Za Brankovu poeziju bi se moglo reći da u potpunosti prati tok njegovog života. Ona je u suštini vedra i neobično nježna lirika, a opadanje vedrine u njoj ide uporedo sa opadanjem njegovog zdravlja – pojasnila je ona. Janjušević dodaje da je lirizam Branka Radičevića prvobitni, izvorni, prirodni lirizam, kakav se može javiti samo na početku.
- Njegove najjednostavnije lirske pjesme su narativnog karaktera i time podsjećaju na lirske narodne pjesme, ali se ni za jednu od njih ne može reći da su mimetičkog karaktera – zaključuje ona.A.Ć.
Stihovi i zvuci gitare
Publika je uživala u stihovima pjesnikinje Milice Bakrač koji su posvećeni Vuku, Njegošu i Branku, dok je student srpskog jezika Balša Vukčević recitovao Radičevićeve stihove „Kad mlidijah umreti”. U muzičkom dijelu programa nastupila je Joana Skembri koja je na gitari izvela nekoliko pjesama Branka Radičevića: „Pevam danju, pevam noću”, „Ao, nono bela” i „Devojka na studencu”, što je ispraćeno burnim aplauzom.