Jedan od najčitanijih pisaca za djecu na ovim prostorima već godinama unazad Gradimir Stojković, popularnost kod najmlađih i najprobirljivijih čitalaca stekao je serijalom o već čuvenim „hajducima”. Pisac se nedavno oglasio i novim romanom pod nazivom „Peta devojčica Marja”, koju je objavila izdavačka kuća „Laguna”.
Prema riječima recenzenta Miloja Radovića riječ je o knjizi koja nam vraća vjeru u ozbiljnu, medijski i odasvud poljuljanu vjeru i nadu u postojanje dobrih, savremenih knjiga i pisaca za djecu.
„Na čitalačku sreću, ona je tačna, odasvud i od svakog zaboravljena, tačna i vjerna slika naše dječje stvarnosti koja, od prve do posljednje stranice, raspravlja sa premnogo surovom stvarnošću odraslih, koja bi željela da je svi vidimo boljom nego što ona zaista i jeste. Pisac nam tako, na nesvakidašnji način, otvara nešto naše nevidljivo u naše vidljivo. I što smo mislili da ne vidimo, kroz njegove oči vidimo. I što smo mislili da ne znamo, sada znamo” – zabilježio je, između ostalog, Radović o novoj Stojkovićevoj knjizi.
– Kada roditelji napokon stanu na stranu svoje djece, ovaj otuđeni svijet se vraća na svoje, pomalo zaboravljeno i odasvud ugroženo, a jedino moguće mjesto. Ono se zove ljudsko srce. Koga u njemu nema toga zauvijek nema – poručuje nam Gradimir Stojković.
• Kako ste došli na ideju da napišete svoj novi roman?
– Na ideju nisam došao – došla je ona do mene. Kad me djeca pitaju baš to, kako sam došao na ideju, kažem im ono što je istina: ideje su svugdje oko nas. Pogledajte, sagledajte i izdvojite ono što vam je potrebno. I nemam namjeru da prepričavam knjigu. Treba je pročitati! A da bismo bili bar malo zaintrigirani, evo teksta sa zadnje korice knjige, kojim izdavač želi da privuče čitaoca: „Aleksandar ide u četvrti razred i između njega i Marje, nove drugarice iz klupe, razvija se poseban odnos. Uz vesele dogodovštine i dramatične situacije, njihovo drugarstvo prerašće polako u ljubav, ali nju će prekinuti bolest zbog koje će Marja morati da otputuje u Rusiju...”
• Kažu da pisac čitavog života piše jednu knjigu. U kom smislu ova knjiga korespondira sa prethodnim?
– Reče Meša Selimović: „...svi romansijeri svijeta pišu jednu knjigu...” Ne bih podržao ovu izjavu, mada sam ja samo pisac za djecu, pa nije preporučljivo da bilo kako negiram velikog i ozbiljnog, istinskog pisca. Upravo čitav trud moj je na raznolikosti, čak i kada sam pisao serijal o hajduku. Pažljiv i ozbiljan čitalac primijetiće da je svaki od tih romana pisan drugačije: kao pravi roman, kao podloga za scenario, kao krimi-priča itd. U suštini, čini mi se da je djeci i mladima dosadno da čitaju pisca koji piše „stalno jednu knjigu”. A jedan od prevashodnih zadataka mog pisanja jeste da čitaocima ne bude dosadno, da zavole to što čitaju, samim tim da zavole čitanje i knjigu, pa da nastave s tim. No može se reći da ova knjiga korenspondira sa prethodnim samo time što joj je autor jedan, onaj koji piše tako da im sve to što čitaju bude prepoznatljivo: moje za njih.
• Slovite za najčitanijeg pisca za djecu. Kako ste to postigli? Djeca su veoma probirljiva publika...
– Kažu da sam najčitaniji prozni pisac za djecu. Ne znam. U našoj savremenoj književnosti namijenjenoj djeci ima novijih, veoma čitanih autora, tako da je ova tvrdnja vrlo relativna. No onomad, prije tridesetak godina, kada se pojavio „Hajduk u Beogradu”, to je bilo tačno. Za relativno kratko vrijeme ta je knjiga osvojila čitaoce, doživjela tiraže kakvi se danas, kod nas, ne mogu zamisliti i tako postala najčitanija. Sve je potom išlo svojim tokom. Objavljivali su mi nastavke, serijale, nove knjige ne o Hajduku, pa su i te knjige doživljavale više izdanja i jednako velike tiraže i tako se i dogodilo da sam postao taj, načitaniji prozni pisac. I djeci, ali odraslima te knjige su se dopadale. Na sreću negdašnja djeca su odrastala, rađala djecu, pa i svojoj djeci davala u ruke te knjige. I tako su moje knjige preživjele tri decenije... Kako sam postigao? Ništa nisam posebno učinio, vjerujte mi. Samo sam vratio djeci zanimanje za knjigu i čitanje. Prije mene su to činili i Branislav Nušić, i Branko Ćopić. Sjetite se Nušićevih „Hajduka” i Brančilovih „Magarećih godina”. U doba kada sam napisao, pa mi i objavili „Hajduka u Beogradu”, djeci je uglavnom bilo dosta i lektire, i knjiga koje su im silom gurali u ruke, pa im je jedna knjiga, koja je bila njihova, iz njihovog vremena i života, donijela upravo ono što im je nedostajalo. Naravno, djeca su iskrena, ali i surova publika. Kod njih je ili bijelo ili crno. Ili dobro ili loše. Nema foliranja. Prepoznaju to, i te kako. A ja ih nikada nisam folirao, niti ću ih ikada folirati. Nekoliko stručnih, „naučnih” kritičara to i zamjera mojim knjigama, direktnu komunikaciju s čitaocima, bez pretjeranih uvijanja, lako i jednostavno. Zamjeraju tiraže, zamjeraju čak i čitanost, a o stilu i načinu pisanja govore gotovo s nipodaštavanjem zamjerajući sve i svašta, pa čak i to da ne ličim na Radovića! A čak i djeca znaju: ako je nešto kao nešto, to ne valja. Pišem kao ja, ali imam i sljedbenike, koji su prihvatili da pišu kao ja. O tome, ipak, ne bih... Vrlo često su mi dodjeljivali epitet „najbolji”. Nikada to nisam volio. Nikada to i nije bilo tačno! Najčešće sam govorio da sam „najbolja roba”. To su osjetili i moji izdavači. Te knjige su se, po pravilu, odlično prodavale. I danas vam to može potvrditi moj izdavač „Laguna”, koji je uistinu najbolji od svih s kojima sam imao posla u svom životu – fer, korektan, vodi računa o svemu, pa je meni kao autoru omogućeno da se bavim samo svojim prevashodnim zadatkom: pisanjem.
• Susrećete se često sa mališanima, kako izgledaju ti susreti?
– Susretao sam se, zaista, često s djecom, ali i mladima. Bilo je na hiljade tih susreta u negdašnjoj Jugoslaviji, a potom i u Srbiji, i novim državama, bivšim jugo-republikama. Bješe i sa našom, srpskom djecom u Mađarskoj i Rumuniji. No, posljednjih godina malo sam prorijedio takve susrete. A i sklonili smo se, moja porodica i ja, iz velikog Beograda u mali Brestovik, selo u gročanskoj opštini, nadomak Smedereva. Mnogo se toga dogodilo na susretima s djecom. A mnogo sam mogao i da naučim od njih. Ipak, najviše sam učio i naučio od djece s kojima sam bio dok sam radio u osnovnoj školi. I od djece, malih izbjeglica, s kojima sam družio radeći programe za UNICEF i OXFAM. Pa sad, da se malo i razonodimo. Evo kako je to bilo na jednom od susreta. Bješe to na „Majskoj pesničkoj štafeti”, koju organizuje biblioteka u Zrenjaninu. U jednoj školi uveli djecu u fiskulturnu salu. Nekoliko stotina njih, a ja jedan! Počnem susret – nestane struje. Pustim glasinu, odradim pola sata i preznojim se dva-tri puta. Velim onda ono klasično: „Djeco, pred vama je još uvijek živi pisac, pa pitajte, šta vas zanima, šta biste željeli da znate.” Možete sad da zamislite: fiskutrurna sala, a u njoj mrtva tišina! Ni muva da se čuje. Šta sam to uradio djeci? Opet kažem: „Pitajte, djeco! Valjda ima nešto što bi vas zanimalo!” Ništa. Mukli muk. Gotovo se iznerviram: „Ama, pitajte bar nešto!” I u to se iz tamo nekog reda, iz sredine sale, diže jedna ruka. Obraduje me i velim: „Pitaj!” Ustane jedan tršavko i doslovce ovako veli: „Nastavniče, mogu li ja u WC?” - Pitao, čovjek!
• Koja Vaša knjiga Vam je najdraža i zašto?
– Kad me to isto djeca pitaju, a gotovo uvijek pitaju, pitam ja njih: „Jesi li sam/sama ili imaš brata ili sestru?” I gotovo uvijek imaju ili brata ili sestru, a ponekad i oboje ili više. Tad im kažem: „Pitajte mamu koga više voli, tebe ili brata/sestru?” Sve su to moje knjige, pa kako onda da volim jednu više od drugih? No, ako bi pitanje bilo koja mi je knjiga najviše značila u književnom životu, svakako je to prvjenac namijenjen djeci „Hajduk u Beogradu”. Ona mi je donijela prvu značajnu nagradu u književnosti namijenjenoj djeci, donijela i prvu „slavu” i prve fanove. Na svoj način su mi posebno drage „Sve moje gluposti”, zbog izazova, budući da sam je pisao kao djevojčica tj. u ženskom prvom licu jednine, „Kopao sam dubok zdenac”, knjiga iz moje mladosti, „Želim”, kao prva školska naučna fantastika i „Na bregu kuća mala”, koja se pomalo bavi i satirom namijenjenom djeci i mladima.
• Na kojim uzorima ste se gradili kao pisac?
– Kratko i jasno: Sergej Jesenjin, Branko Miljković, Miroslav Antić, Miloš Crnjanski, Miloš Nikolić. U prozi možda su najuticajniji upravo Nušić i Ćopić, ali i ruski pisci Arkadije Gajdar, Jan Lari i Valentina Osejeva. Uticajni, reklo bi se, ali ne toliko da ih kopiram. Uticali su na to da zavolim takvu književnost. Šta bi trebalo više?
• Imate li neku svoju tajnu kada je pisanje u pitanju? Neke rituale, vrijeme kad pišete, pravila?
– Tajne nema. Nema rituala. Pisao sam nekada isključivo nalivperom. U svesci za to namijenjenoj. Malo-pomalo pa sam počeo da upotrebljavam i hemijsku olovku. Prekucavao na pisaćoj mašini. Onda me je sin natjerao da koristim računar. Bio je đak matematičke gimnazije, izvrstan programer. Kazao mi je: „Dobro, bre, tata, dokle ćeš da budeš u srednjem vijeku?” Tako sam počeo da pišem pomoću računara. Danas ne bih mogao ni da zamislim pisanje bez računara. Jedino kad pišem pjesmu, to činim isključivo na hartiji, olovkom ili nalivperom. Poezija mi nekako ne ide uz računar... A pravila ima: knjigu napišem za mjesec-dva najduže. Naravno, prethodno je pišem u glavi, često i nekoliko godina. Kad sjednem da pišem, to mora da bude iz jednog daha. Mislim da se tako moje knjige i čitaju – kako su napisane. To je osnovno pravilo za mene. Pravilo je i da nema psovki u njima. Samo u dvije knjige imam nešto kao psovku. Mislim da našu djecu nikako ne treba učiti psovanju. Bar ne da ja to činim. Dovoljno to čine svi ostali...
• Na čemu trenutno radite?
– Imam nekoliko započetih rukopisa. To je ono što ne volim! No, kako starim, tako je sve potrebnije da zapišem, inače zaboravljam. Započet je rukopis knjige o patuljcima. Davna mi je želja da napišem jednu takvu, uslovno rečeno, naučnofantastičnu knjigu. Gotovo jednu deceniju nosim je u sebi. Moraću prije smrti, ipak, i da je napišem. Tu je gotovo uobličen i roman „Sve moje ludosti”, za koji mi je ideju dao Ljubivoje Ršumović. Onomad, kad su mi dodijelili nagradu „Neven” za knjigu „Sve moje gluposti”, na povelji su napisali „Sve moje ludosti”. Požalim se ja Ršumu, pokažem mu, a on veli: „Ništa, Hajduk! Napiši knjigu „Sve moje ludosti”, pa kad ti daju „Neven” nagradu, neka napišu za „Sve moje gluposti!” I, eto, sad je došlo vrijeme za to.
M.MILOSAVLjEVIĆ

Najčitaniji prozni pisac za djecu i mlade

Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pjesme, pripovijetke i romane. Najčitaniji je prozni pisac za djecu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pjesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, njemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik.