U Narodnoj biblioteci Budve promovisan je roman Vladimira Tabaševića „Zabluda Svetog Sebastijana” koji je ovogodišnji laureat NIN-ove nagrade za najbolji roman u 2018. godini. Na budvanskoj promociji je, pored autora, govorila prof. dr Slavica Perović, a moderatorka je bila Stanka Stanojević.

Istakavši da je roman „Zabluda Svetog Sebastijana” nadasve roman o jeziku, dr Perović je na promociji kazala da je roman i sjećanje na jezik u ratno doba dok dječak Dino odrasta u svim vrstama neregularnosti. Malo gdje je u savremenoj literaturi, ističe Perović, gradivna materija jezika od koje je sačinjen roman tako vidljiva kao u tekstu „Zabluda”.

– Tema odrastanja kroz postupak sjećanja i naraciju koja odražava skokovitost i nepouzdanost samog sjećanja uz priču koju priča jedan zbunjeni, po definiciji nepouzdani pričalac, već je dovoljno za veoma uzbudljivo štivo. Po prirodi svoje sumanutosti njemu je logika vremenske ravni izvrnuta pa je „godina: devedesetmrtva, otprilike, ali i tačno”, a „rat, međutim, još uvijek, nikada neće početi”. Ni prostorna ravan mu nije bolja: „Svaki vodopad presuši pre nego padne” i čitalac se onda pita o logici broja glava i češljeva, vezi između toga dvoga, i gdje se ona zaturila. I da nam Tabašević nije rekao da je pričalac lud, mahnit i proklet, znali bismo, sumanute su mu i vertikala i horizontala, sve je nekako plivajuće i plutajuće i naizgled nepovezano, sve je u tekstu i jeziku koji iznenađuje, plijeni i očarava – pojasnila je ona.

Moderatorka Stanojević je iznijela svoje impresije o romanu.

– Karakteristika stila ovog romana koji možemo nazvati i lirskim posebno njegov prvi dio, jeste upravo poetizovan jezik u kojem se često čuju aliteracije, koje ritmički organizuju rečenice koje teku kao rijeka, što na nivou značenja svakako ima dublje odbljeske poput onih ježeva koji su jedna metaforična konstanta djela, zatim pisanje po principu asocijacija i tok svijesti (kao njihanje ljuljaške) što podsjeća na književni nadrealizam posebno ako uzmemo u obzir tačku gledišta iza koje stoji katkad podvojenost i višestrukost, alter ego... kao da je tačka gledišta, taj jež ponovo, transponovan u likove, ali i njihov zajednički sadržitelj – pojasnila je, između ostalog, ona.

Nakon uvodnih izlaganja nastavljen je razgovor sa autorom.

– Jedna od ideja romana jeste ta da se sjećanje bogati s obzirom na naše iskustvo ovladavanja novim pojmovima u jeziku. Roman je i posvećen nama, generaciji, koji smo učili taj maternji jezik za vrijeme rata, često bez matere, ježili se kako glasi posveta i s obzirom na tu ideju da se putem jezika i vlastito sjećanje mijenja i na taj način ono je već plastično i moguće ga je modifikovati i s obzirom na učenje novih riječi ovladavati novim pojmovima, mislim da je taj postupak prevođenja na neki strani jezik prilično težak – kazao je, između ostalog, Tabašević. On je dodao da se naracija odvija u jeziku i u bitnom smislu je određena čitalačkom recepcijom, njegovom sposobnošću da u tom jeziku dok čita domišlja i domaštava tekst koji čita i značenja naprosto nisu tu isporučena tako da ih čitalac uzme i koristi.

– U priči o Sebastijanu, koja je podtekst ove priče, nameće se pitanje stvarnosti – da li Hristova ili anti Hristova, žrtvena ili dželatna; a Sebastijan se kako stoji čitavog života mučio dilemom: „poštedjeti drugoga žrtve ili drugog podstrekavati na žrtvu, u ime vjere” – kazao je Tabašević.

Pisac je govorio i o zaključanosti u jednom trenutku iz kog je nemoguće izaći.

– Ta ideja zaključanosti u jednom vremenskom trenutku iz kojeg ne možemo da izađemo, u nekom analiziranju aktuelnog diskursa došao sam do toga da čini mi se da prosto postoji ideološka, idejna prinuda danas da se prosto sjećamo. To je isto jedna od ideja romana, dakle da se ljudi drže u sjećanju, kao da postoji interes da se ljudi drže u tom točku, u nekoj vrsti zaključanosti u jednom vremenskom trenutku koji nikako da mine.

A.Ć.

---

Nada je horizont budućeg
– I radikalno se stvari zaoštravaju kada se govori o ljudima koji su prošli kroz rat - upravo ta zaključanost u jednom istorijskom trenutku je ono što njih primorava, i to su te kontraintuitivne, gramatičke formulacije, da se nadaju da rat još uvijek nikada neće početi. Dakle, on je već minuo, završio se desio se, ali ta vrsta vakuuma u vremenskom smislu indukuje to da se ljudi prosto nadaju da neće biti ono što je već bilo; nada je horizont budućeg, a ovdje djeluje kao da prosto mi živimo u trenutku gdje se nadamo da nije bilo nešto što je fakat bilo – pojasnio je, između ostalog, govoreći o zaključanosti kao jednoj od ideja romana pisac Vladimir Tabašević.



Roman je i posvećen nama, generaciji, koji smo učili taj maternji jezik za vrijeme rata