Repertoar Crnogorskog narodnog pozorišta od prije tri večeri obogaćen je predstavom „Čekajući Godoa” Semjuela Beketa. Po mnogima najvažniji dramski tekst 20. vijeka i sveukupne dramske tradicije postavio je na scenu slovenački reditelj Diego de Brea. Vidjeli smo veoma zrele interpretacije Srđana Grahovca i Stevana Radusinovića koji su u De Breinoj podjeli Estragon i Vladimir, ali ništa manje dobri nisu bili i ostali članovi ovog nevelikog glumačkog ansambla, Dragan Račić kao Poco, Nada Vukčević kao Laki i Petar Vlahović kao Dječak.
Iako svedene scenografije (par konopaca, hvataljke, bijelo platno, grančica koja „glumi” drvo, dvije stolice, dva para cipela, komad stiropora koji je kamen), gotovo bez muzike (osim nekoliko Bahovih taktova) sa bezvremenom kostimografijom (crna odjela, crne kravate, polucilindri) koju potpisuje Olivera Eraković, ovaj naš „Godo” uspio je da dočara predstavu bez radnje, sve vrijeme držeći pažnju. I Estragon i Vladimir su naivni, dobri, u komadu nema ni „a” od agresije, „n” od nasilja, „oni nemaju lošu namjeru, lošu osobinu, jedan vjeruje, drugi sumnja, ali su obojica na istom putu, kazao je Stevan Radusinović, koji interpretira Vladimira.
– U ovom komadu sve je jednostavno, tamo nema velikih priča, misli, tamo ima: što sam radio juče, hoćemo li da idemo, nećemo, ne možemo, zašto, čekamo... Svako ova pitanja sebi postavlja stalno – kazao je on.
Postavljanje ovog Beketovog teksta nije često ni u svijetu, a kamoli u našem ćošku svijeta, i uvijek izaziva pažnju. Bilo je u CNP-u poznatih lica iz našeg javnog i političkog života, koji su (nekako) uspjeli da na dva-tri sata pobjegnu od svakodnevnih obaveza (i političkih afera).
Ovaj crnogorski „Godo” doveo je u CNP niz pozorišnih poslenika iz zemlje i regiona, a među njima uticajne pozorišne kritičare i dramaturge Bojana Munjina i Aleksandra Milosavljevića.
– Publika je dobro reagovala, osjetila je živost ovog teksta. Kada govorimo o uspjehu jedne predstave, najvažnije je kako ona diše, a ovaj „Godo” diše baš kako treba, zajedno sa publikom – ocijenio je koselektor Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu.
Milosavljević je naglasio glumačku igru i istakao da Nada Vukčević interpretacijom Lakija dokazuje da je Beket s pravom predlagao da njegove likove igraju žene.
– Ona je igrala maestralno i ne vjerujem da bi Beket, kada bi nekim čudom ustao iz groba, imao nešto protiv da Nada zaigra u njegovom „Godou”.
Srđan Grahovac je dodao snažne i moćne elemente čitavoj predstavi. Način na koji on tretira replike pretvara tu egzistencijalističku dramu apsurda gotovo u muzičku partituru – kazao je Milosavljević.
On je naglasio da će „Godo” s vremenom biti još bolji, kada se „predstava slegne, kada glumci potpuno uđu u svoje likove”.
Najmlađi član glumačke ekipe, Petar Vlahović, naveo je da smatra da su glumci uspjeli da „postoje na sceni, a ne glume, na čemu je insistirao reditelj.
S.Ć.
De Brea: Život je lijep ako postaviš prava pitanja
– Najviši stepen čovjeka je da dođe do toga da se pokaže, da skine maske jer čovjek tek u tom stanju počinje da bude čovjek i tek tada dolaze ona pitanja kojima se ne bavimo – ontološka pitanja o životu, koja su smisao stvari - postoji li Bog, da li je duša vječna, šta će biti sa nama... Oni čekaju na tu odluku i baviti se uopšte tim pitanjima je velika priviligija. Ako ne želiš otvoriti ta vrata, koja su uvijek otvorena, onda nema promjene, a ako ipak odlučiš da zakucaš na ta vrata, onda imaš velike mogućnosti i život je u suštini lijep, i o tome govori Beket – poručio je Diego de Brea nakon premijere.
)){kind=small}
