Povodom Svjetskog dana poezije u Podgorici je, u Srpskoj kući, održan veliki pjesnički čas „Čitanje grada”, u organizaciji Udruženja književnika Crne Gore. Program Tribina „Riječ” ovoga puta bila je posvećena gradu kao urbanoj poetološkoj odrednici, a govorili su pjesnici
Bećir Vuković, selektor „Poetas del Mundo” za Crnu Goru i
Miljan Nikolić.
Urednica Tribine „Riječ”
Milica Kralj podsjetila je na razvoj građanske poezije.
– Poslije Velike seobe 1690. prva generacija srpskih preseljenika shvata da je povratak u zavičaj nemoguć i da između Turske i Austrougarske nastaje trajna granica iznad Beograda, tako da u sjevernom rasijanju prevladava svijest o trajnom ostajanju u tuđini. I u tom novom prostoru počinje razvijanje i odvajanje od religiozne književnosti. Pored baroknog epa i baroknog besjedništva javlja se i građanska poezija – kazala je Kralj.
– Arhitektura - grad ide ispred čovjeka, i može se porediti sa onim crnim monolitom iz Kjubrikovog filma „Odiseja 2001”. Praistorijski čovjek, u pustinji nalazi monolit, i počinje da urla, urliče, i uz krik uzima kost, i udara po zemlji. Da li tada počinje da misli. Da li danas, u gradu monolitu čovjek misli...– zapitao se Vuković i dodao da je pitanje da li je grad spomenik, ili antispomenik čovjeku.
– Monolit se u pustinju zario iz neba. Ne kaže to Kjubrik, ali izvjesno je da i to kaže. Važno je pitanje koliko se monolit razlikuje od grada u pustinji... Saglasno Bibliji, grad je osnovao pali čovjek, i on je baza svih vrsta ateista. Takav monolit nalazimo i u Parizu, u Latinskoj četvrti: crni soliter, monolitni, zastrašujući. Paralelan gradu Parizu, jeste i ekskluzivni grad - groblje Per Lašez. I Ajfelov toranj, i Bobur su korak ispred grada, a groblje je za petama gradu. Da li su i Ajfelov toranj i Bobur u vječnom sukobu sa gradom umjetnosti – kazao je Vuković.
– O gradu đubrištu – smeću, pisao je i Šejka. Moja pjesma počinje:
nekad su gradovi podizani sa temeljima od pijeska/
sada podižu na temeljima od smeća – rekao je Vuković.
Pjesnik Nikolić je upitao šta je grad bez svoje ispovijesti, bez svog glasa? Grad bez svog pjesnika je grad bez identiteta, ocijenio je on.
– Kad su gradovi postali pjesnici? Možda još i onda kad ih je Platon protjerao iz svoje fiktivne države, pa tako nesavršeni i nedorečeni i sad lutaju zemljom, tražeći utočište i razumijevanje u pogledu stranca koji i ne zna njihova narječja, niti razumije jezik kojim govore – kazao je Nikolić.
– Moj grad je i sad i ovdje, postoji uz mene, svejedno šta ko mislio o njemu i šta oni u njemu mislili o meni – zaključio je Nikolić. A.Ć.
Poetska prinošenja graduPjesme su čitali članovi UKCG: Veselin Rakčević, Slobodan Vučinić, Perivoje Popović, Vukić Garo Brajković, hadži Radovan Radović, Milojka Banduka Jovović, Ilija Vuković, Momo Milikić Konjević, Slavica Dedić, Slobodan Bećo Došljak, Božo Vučić Božan, Budimir Dubak, Borislav Golubović, Emilo Labudović i Miljan Nikolić.
)){kind=small}
