Publika budvanskog festivala imala je priliku da ovog ljeta prvi put gleda na svojoj sceni Nikolu Rakočevića, jednog od vodećih beogradskih pozorišnih, filmskih i TV glumaca, u predstavi „Selestina”, dramskoj adaptaciji istoimenog romana Fernanda de Rohasa, u režiji Milana Neškovića. U ovoj koprodukciji 33. Grada teatra i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Rakočević igra ulogu Sempronia, lik koji najviše slijedi Selestinu, manipulativnu, pohlepnu ženu bez morala, nekadašnju kurtizanu, i zapravo je njena identična kopija.
Iza sebe Rakočević ima više od 40 pozorišnih, filmskih i TV uloga, titulu „Evropska zvijezda u usponu”, koja mu je 2014. uručena na festival u Berlinu kao jednom od 10 najboljih evropskih mladih glumaca, brojne filmske i pozorišne domaće i regionalne nagrade.
– Drago mi što sam imao priliku da upoznam budvansku publiku, mislim da nas je lijepo primila. Inače, volim ambijentalno pozorište, mislim da ono ima neku posebnu draž. I ova scena Između crkava pored mora je inspirativna, mada more dosta „vuče” glasove glumaca i moramo više da se naprežemo kad govorimo, i mogu da kažem da je meni iskustvo na Gradu teatru bilo lijepo – kaže Rakočević.
De Rohas je svoj roman napisao u XV vijeku, a Sempronio koga igrate možda najbolje oslikava današnje vrijeme?
– „Selestina” nije laka predstava – na početak je pomalo lepršava tragikomedija, a kraj je prava tragedija. Moj lik, Sempronio nam, nažalost, svjedoči o tome da se ljudski karakteri ne mijenjaju, da su zlo i pohlepa vječni u čovjeku, samo zavisi od istorijskog i društvenog trenutka kada će biti dominantni. Danas ljudi globalno upravo žive takvo vrijeme, a kod nas je ono još strašnije, jer smo mi mala, siromašna društva na ovom prostoru, i onda sva ta zla uništavanja suštinskih moralnih i ljudskih vrijednosti ima još veće posljedice.
U posljednjoj sceni predstave je veliko ogledalo okrenuto prema publici, kako bi se svaki gledalac pogledao. Da li je to pitanje ko smo najpre mi sami, i kakvi su naši postupci u životu, zapravo i suštinsko?
– To jeste najeksplicitnije pitanje, jer smo jako skloni da u životu za ono što nam se događa tražimo razloge u drugim ljudima, ili da se, recimo, predstavljamo mnogo boljima nego što zaista jesmo. Ili da, s druge strane, pravimo sebi neki identitet prema spoljnom svijetu koji bi nas štitio od drugih ljudi, jer mislimo da su danas svi oko nas neiskreni, zli i pokvareni, pošto živimo u takvom svijetu. Ali, ne mislim da je čovjekov identitet problem novog doba, o čemu nam upravo svjedoči De Rohas svojom „Selestinom”, mislim da taj problem postoji otkad postoje ljudi i da će postojati uvijek.
Igrate lik koji za svoje nemoralno ponašanje ima spreman alibi da su svi takvi, pa mora on, poput danas mnogih. Šta mislite o tome?
– Čovjek mora biti na jako visokom nivou svjesti da bi mogao da se odupre toj inerciji. Jer, kada se osvrnete i pogledate okolo, jako je prirodno, instinktivno, da ljudi paze na sebe, ili da makar budu oprezni prema drugima. Naravno, postoje momenti kada je lični interes ujedno i kolektivni, pa neki ljudi postanu junaci, kao i situacije kada je lični interes nasuprot interesima mnogih ljudi, ili nasuprot interesima cjelog društva. A mislim, naravno, da čovjek nikada nema alibi da bi bio zao i da bi izgubio svaku ljudskost, ma šta da mu se događa u životu. S.Ć.

---

Književnost nam poručuje da postoje svevremenski tipovi ljudi
Gdje čovjek danas može da nađe nadu?
– Ova predstava nam pokazuje da za pet vijekova, koliko je proteklo vremena od kako je De Rohas napisao svoj roman, istorijske prilike, događaji, nisu čovjeka učinili pametnijim, mudrijim, boljim, plemenitijim. Postoji čovjek sa svojim manama, postoje vrijeme koje teče, mijenjaju se okolnosti, režimi, društva, ali se ljudski karakteri teško i slabo mijenjaju, što najbolje vidimo iz književnih djela, gdje su prisutni neki svevremenski tipovi ljudi. Ne znam šta će biti u budućnosti, ali uvijek postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, ili možda izuzetak koji će da opovrgne pravilo. Mislim da je ipak ono glavno, o čemu i ova predstava govori, lična korist koja je, zapravo, primarna za sve ljude, i to je nešto što se ne mijenja, što je konstanta. Nije važno koji je to interes, koja korist, ali ljudi puno daju na značaju isključivo svojim potrebama.



Gdje čovjek danas može da nađe nadu?

– Ova predstava nam pokazuje da za pet vijekova, koliko je proteklo vremena od kako je De Rohas napisao svoj roman, istorijske prilike, događaji, nisu čovjeka učinili pametnijim, mudrijim, boljim, plemenitijim. Postoji čovjek sa svojim manama, postoje vrijeme koje teče, mijenjaju se okolnosti, režimi, društva, ali se ljudski karakteri teško i slabo mijenjaju, što najbolje vidimo iz književnih djela, gdje su prisutni neki svevremenski tipovi ljudi. Ne znam šta će biti u budućnosti, ali uvijek postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, ili možda izuzetak koji će da opovrgne pravilo. Mislim da je ipak ono glavno, o čemu i ova predstava govori, lična korist koja je, zapravo, primarna za sve ljude, i to je nešto što se ne mijenja, što je konstanta. Nije važno koji je to interes, koja korist, ali ljudi puno daju na značaju isključivo svojim potrebama, neki i po svaku cijenu, i spremni su na sve da to ostvare.