Ovo veče posvećeno je sjeni usnulog brata našeg
Slavka Živkovića, prvog urednika radija „Svetigora”, velikog čovjeka i pjesnika, rekao je protojerej mr
Predrag Šćepanović, na početku omaža ovom pjesniku u Kolašinu, u sklopu književne manifestacije „Trg od ćirilice”. Prisjetio se Šćepanović i Trojičindana 1998. godine kada je u etar otišao intervju Živkovića s počivšim patrijarhom Pavlom. Potom je uslijedila prelomna 1999. godina, važna ne samo u životu našeg naroda i Crkve, već važna i za shvatanje čudesne ličnosti Slavka Živkovića. Jer, kako je pojasnio Šćepanović, Živković je tada, prateći mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, boravio na Kosovu i Metohiji. Kako ističe, Živkovića su boljele bratske i rane nanesene tokom rata - „Slavko je nosio tu bol i liječio je pjesmama”, kaže Šćepanović. Dodaje da je on za sve u Radio „Svetigori” bio pouzdan oslonac.
– Za sve nas u „Svetigori” ostao je počasni direktor i kolega koji je na stranicama svojih pjesama, kao nebesku pšenicu prosijavao i u svoje knjige među koricama stavljao samo ono što je nebesko i ono što će ga nadživijeti. Slavkove pjesme žive, njega fizički nema među nama, ali sjećanje na njega je sjećanje na pravednika. Sjećanja umiru, ali ne umire onaj koga se sjećaju. Njegova riječ je bila čast srpskom jeziku koji je branio, ovom hrabrom neustrašivom jablanu koji je svoje grane širio ne smetajući i drugima da rastu i da drugi nađu svoje mjesto u svijetu - rekao je Šćepanović.
Književnik Dragan Lakićević sjetio se zajedničkog djetinjstva, i posljednjeg susreta, osvrnuvši se na knjigu posthumno objavljenu „Nedovršene moračke priče”, koja je po njemu gotovo kao sabrana djela Slavka Živkovića.
– Približavajući se svojoj končini Živković se životom i poezijom povukao u Moraču, i u predačkoj dubini i miru iskonske noći, napisao je svoje lirsko zavještanje - rekao je Lakićević, koji je pisao i predgovor za ovu knjigu i koji je nadahnuto govorio o Živkovićevom djelu, ističući kako je on služio i Bogu i ljudima.
– Tu službu opisuje pjesnik užurbanim stihovima i slikama jer on ne može stići da popravi sve što postiže Božiji sluga, „služi trči i žiži, a taj svuda stigne i mrtvog ga molitvom on iz groba digne”. To što žiži znači da sabira ljude, riječi i djela u formi lirskog žitija mitropolita crnogorskog. Zadihani disci prikazuju zavjet Hristovog puta. Priča o njemu počinje kao antibajka, ne kao bio jednom jedan čovek, nego ima jedan čovjek... kad ga ima, on je neprolazan kako i ne bi bio kada se stara o velikom i malom, jer valja se moliti za sve što je stvorio Bog. U zakrilju tog čovjeka nalazi se niz, pjesnički portret imena, sudbina, istorijskih i crkvenih, manje ili više poznatih figura i stvarnih imena - kazao je Lakićević.
Predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, pjesnik
Novica Đurić je rekao da je Živković za života samo dobra djela ostavio, i zatim je recitovao stihove, a to su učinili i
Bećir Vuković i
Radomir Uljarević, dok je
Jovan Lakićević uz gusle pjevao stihove mitropolita Amfilohija.
J. Šćepanović
Živo svjedočanstvo o dešavanjima na KiMPrisutne je posebno dotaklo kazivanje mitropolita Amfilohija o Slavku Živkoviću, dodajući da je baš na njegovu molbu Živković napustio RTCG, a zahvaljujući čijem izvještavanju sa Kosova i Metohije je u stvari i zaživio program radija „Svetigora”. Mitropolit je dodao da se i po Živkovićevim pjesmama može vidjeti koliko je boravak na Kosmetu 1999. uticao na njega.
– U najtežim vremenima, kada je prijetila opasnost da srpske svetinje na KiM preuzmu bezbožnici, da ih otmu, Živković je hrabro sa vjerom u Boga i željom za spas naroda svoga, krenuo je na krvavo Kosovo, da previja rane naroda svoga, da prenese riječi užasa putem radija „Svetigore” - rekao je mitropolit crnogorsko-primorski
Amfilohije.
)){kind=small}
