Film „Granice kiše” je nedavno prikazan na Kanli kuli u Herceg Novom. Proglašen je za najbolji film na festivalu u Parizu gdje je dobio i specijalno priznanje žirija mladih. Proglašen je za najbolji igrani film u Varni, Bugarska, te osvojio drugu nagradu publike u Bergamu, Italija, i nagradu za najbolju fotografiju u igranom filmu u Los Anđelesu. Za glavnu žensku ulogu u filmu Kristina Stevović Obradović je dobila nagrade u Somboru (kao mlada glumica) i Mojkovcu. Momo Pićurić je tom prilikom dobio nagradu za sporednu mušku ulogu, a Nedjeljko Milović specijalnu nagradu za mladog debitanta. Milović je u Trebinju, zajedno sa Ognjenom Vujovićem, dobio i Veliku povelju Leotara za svoje uloge u filmu, a Nikola Mijović i Vlastimir Sudar proglašeni najboljim rediteljima debitantima na Džada Film Festu u Podgorici. Film je prikazan i u Kanadi, Njemačkoj, Švedskoj, Rusiji i Velikoj Britaniji, a čekaju ga projekcije u Nansiju i Bitoli. Dovoljno povoda za razgovor sa profesorom istorije i teorije filma na univerzitetu Kingston u Londonu i jednim od reditelja filma „Granice kiše” Vlastimirom Sudarom.
Od kada smo posljednji put razgovarali krajem prošle godine, Vaš film koji je jednim dijelom i crnogorska koprodukcija, proputovao je svijet i osvojio brojne nagrade? Da li Vas je iznenadilo kako je film prihvaćen i od publike i od žirija na festivalima?
– Čovjek ne može nikada sa potpunom sigurnošću predvidjeti da li će neki film komunicirati ili čak dirnuti najširu publiku, čak ni u Holivudu, a i kad bi to moglo, onda bi vjerovatno svako bio filmski producent. Sa druge strane, ovo je film na kome se, silom prilika, aktivno radilo cijelih deset godina, i kroz cijeli taj period se radilo veoma predano i ozbiljno, i to sam očekivao i od sebe i od saradnika, tako da kada toliki rad ode u nešto, onda možda nije čudno da to publika prepoznaje, voli i cijeni, svugdje u svijetu.
Da li opšte stanje u regionalnoj kinematografiji ima veze sa tako dugim radom na jednom filmu?
– Da budem iskren, ne radi se samo o jednom specifičnom momentu u lokalnim kinematografijama koje se ponovo izgrađuju i na nivou svog estetskog identiteta, ali i ekonomskog funkcionisanja, gdje je ostalo dosta posla. Bio je ovdje, kao i uvijek, cijeli niz okolnosti koje su dovele do ove prave agonije u proizvodnji jednog filma. Da ne ulazim u detalje svih uzroka, na kraju su mnogo teže pale posljedice ovog procesa, trebalo je sve to izdržati dok su nervi slabili a saradnici se polako razilazili. Poenta je da nas je vrlo malo ostalo od početka do kraja produkcije, jer je toliko trajala i bila opterećena problemima, i na neki način još uvijek je, ali je bar film sad tu i gleda se.
Na platnu se ne vidi da ste toliko dugo radili na filmu, već dvije priče i kraj izgledaju kao jedan film, kakve su reakcije publike na ovu neobičnu strukturu i pristup?
– Za sada dosta dobre i publika je uglavnom lako pročitala taj pristup, u najboljem smislu. Za film koji ima `granice` u naslovu, brzo postane jasno da je ova podijeljenja struktura osmišljena da se onda te granice fizički pojave i u priči, odnosno pričama, ali koje čine jedan jedinstven film, i kao što znamo, i jedan jedinstven prirodni prostor, iako su ga ljudi podijelili. Italijanski kritičar Kamilo de Marko je to odmah objasnio kako su granice rasute po tim brdima kao kapi kiše. Vrlo lako je to shvaćeno i u Los Anđelesu i recimo Bugarskoj, a gdje je film prikazan u kratkom vremenskom razmaku. U principu, jedna univerzalna tema – o državnim granicama – je ispričana kroz lokalni primjer, ovaj naš na tromeđi Crne Gore sa Hercegovinom i Hrvatskom.
Dobro, ali poruka Vašeg filma je ipak plemenita, govorite o pomirenju i razumijevanju, zar ne?
– Tačno tako, i nikako drugačije. Međutim, to je ipak djelo fikcije koje vidim kao želju, a ne obavezno stvarnost. Jedan mladi reditelj koji poznaje naše prilike mi je u Parizu poslije filma zamjerio da sijemo optimizam tamo gdje ga skoro nema. Ali, na to sam odgovorio da osjećam da je moj posao kao umjetnika da širim humanizam, za razliku od, recimo, političara od kojih mnogi stalno `upumpavaju` otrovnu mržnju u javnost. E sad, ne kažem da sam bolji od njih, to je na kraju krajeva njihov posao i njihov interes, ali moj kao umjetnika je humanizam, sa željom da budemo bolji jedni prema drugima, čak i kad i sam ne mogu da dosegnem taj ideal koji moj film prikazuje.
Šta je sljedeće?
– Ideja ima dosta ali poslije `Granica kiše` najbolje bi došao jedan dugogodišnji odmor (smijeh). Imam već projekat u razvoju koji je podržao Filmski centar Srbije, ali mimo toga ima i drugih planova, i svakako se nadam jednom filmu isključivo u Crnoj Gori.
Dragoljub Pavićević

---

Film se dopao i publici i ekipi
Pomenuli ste saradnike, kako se njima sada čini film? Pogotovo su interesantni dječaci, čini se da ste pronašli nove talente poput nekad Slavka Štimca.
– Baš mi je drago da ste spomenuli dječake iz Trebinja, Nedjeljka Milovića i Ognjena Vujovića. Kada smo snimili taj dio filma 2015. godine, imali su po jedanaest i dvanaest godina, a kada je film konačno prikazan tri godine kasnije, obojica su odveć bili u pubertetu i skoro neprepoznatljivi, ne više djeca već pravi momci. Tako da kad se toliko čeka film, mane mu se više ni ne vide (smijeh). Mislim da se većini ekipe film iskreno dopao, mnogi od njih su sad i dobili nagrade, a dva dječaka skoro, i to baš na festivalu u Trebinju. Ono što mi posebno teško pada je da smo u ovom produkcijskom maratonu izgubili neke članove ekipe, saradnike, ali i prijatelje i rodbinu. Mišo Petrović, koji je za film uz gusle ispjevao Zirku Kajevića‘, Vladana Banovića, legendu regionalne kinematografije, i Roberta Budaka, tragično rano preminulog hrvatskog glumca. Često mislim na njih kada izlazimo na scenu poslije filma, i moram da priznam, obuzme me ponekad neki jak bijes što je sve tako dugo trajalo i što su nam mnogi pravili nepotrebne probleme.