Odlazi još jedan od naših velikana: umro je akademik CANU, SANU i MANU Vlado Strugar.
Na mom radnom stolu su dvije knjige: Vladova – „Crna Gora u Jugoslaviji” i moja knjiga „Istorija i istoričari Crne Gore” (2017). Odista je akademik Vlado Strugar čitavog stvaralačkog vijeka – jednako proučavao i Crnu Goru i Jugoslaviju. I jedna i druga presudno su stvorene voljom i borbom njenih naroda. Podsjetimo se njegovog odista voluminoznog djela. Prije godinu dana objavljena je i moja navedena knjiga. Prvobitan naslov je sadržao i odrednicu – „Naši velikani”. Nije „prošla”, možda i zato što je među desetak i više istoričara – uvršten i akademik Vlado Strugar.
Sjećam se razgovora sa tada visokim funkcionerom Crne Gore; zamolio me da predložim nekoga za predsjednika Kulturno-prosvjetnog vijeća Skupštine Crne Gore. Odmah mi je na um došao akademik Vlado Strugar. Rekao sam da je prvoborac i jedan od najuglednijih naučnika. Kao da nisam ništa govorio. Drugi detalj je vezan za Cetinje. Nakon vrlo posjećene Tribine, predložio sam da u goste pozovu akademika Vlada Strugara: nisu mogli da „prelome” Vladovo „srpstvo i jugoslovenstvo”. Na najtežem iskušenju akademik Strugar je bio nakon knjige – „Srbi, Hrvati, Slovenci i Treća Jugoslavija”; još smo uživali blagodeti Titove Jugoslavije. Uzburkala se čitava Jugoslavija. Toj kampanji nije odoljela ni Crna Gora, pa čak ni CANU – koju je Vlado smatrao kao svoj drugi dom. Mnogi su ga grubo napadali. Čak je predlagano da mu se navuče ludačka košulja. Nije dobio šansu da makar nešto kaže u svoju „odbranu”.
Sve navedeno nije ga pokolebalo u njegovoj ljubavi prema Crnoj Gori. Kada sam ga obilazio u Beogradu – hiljadu puta mi je saopštio da će se, valjda, ispoštovati njegova želja – da bude sahranjen u rodnim Ulićima, kod Cetinja.
I, kako saopštavaju mediji – biće ispraćen iz Beograda – kao velikan naše istorijske nauke i sahranjen u grobnici svojih predaka u Ulićima.
Živio je baš dugo – punih 97 godina. Takvi ljudi nikada ne umiru. Nastavljaju da žive sa svojim stvaralačkim djelom. Malo je istoričara na našoj jugo sceni, koji su tako dugo intenzivno stvarali. I toliko mnogo ostvarili. Suma sumarum, preko 50 posebnih izdanja. Mnogo i za jedan istorijski institut. Neke od njegovih knjiga su prevedena na strane jezike: ruski, njemački, engleski, poljski, češki, slovenački i makedonski. Imao sam čast i zadovoljstvo da recenziram ili promovišem njegove knjige. Naročito one jugoslovenske tematike. Bio je, odista, među najboljim poznavaocima jugoslovenskog uzleta u nebo i posrnuća u nedavnim procesima. Upoređivao je vrijeme i ljude koji su stvarali ujedinjenje 1918. godine sa vremenom u kojemu je Jugoslavija završavala svoj istorijski hod. I kategorički zaključio: „da su jugoslovensku državu stvarali i vodili najbolji umovi, a da su je potkopavali i dokrajčili - najgori”.
Eto takav je ostao u našem sjećanju akademik Vlado Strugar.
U godinama starosti – napisao je i objavio više značajnih knjiga. Posljednje su bile knjige: „Pisma sa dvostrukim dnom (prepiska sa Dobricom Ćosić)” i „Jugoslovenski 1. decembar 1918. godine”. Obje knjige sam propratio kritičkim osvrtom. I u njima se naš „đedo Vlado” još jednom predstavio kao filozof i rodoljub koji je zabrinut za budućnost zemlje, koju je s puškom u ruci stvarao, a potom umješnošću pera – afirmisao.
Kada umiru takvi stvaraoci – odmah se osjeti velika praznina. Takvi ljudi nastave da žive – i poslije smrti.

---