Članovi Crnogorske akademije nauka i umjetnosti juče su se oprostili od svog dugogodišnjeg člana, akademika
Vladimira Strugara, jednog od najistaknutijih jugoslovenskih i crnogorskih istoričara druge polovine 20. vijeka. U prisustvu porodice Strugar, akademici
Đorđe Borozan i
Dragan Vukčević govorili su o životu i djelu jednog od osnivača CANU.
– Strugar nas je sve obdario svojim plemenitim držanjem i ljudskim djelom. Među besjednicima čija je misaonost procjenjivala znamenite događaje, procese i zbivanja i ulogu ličnosti u nauci i umjetnosti pamtićemo govornički dar, osobit stil i duševnu pitomost akademika Strugara – kazao je Borozan podsjećajući da je svojim umnim obdarenostima i znanjem temeljnih naučnih pouka o narodu, društvu, religiji, politici, državništvu, Strugar značajno doprinio međunarodnom ugledu Crne Gore.
Životni put od Ulića kraj Cetinja, preko Beograda i Moskve, Vladimira Strugara i njegovo djelo učinilo je jednim od najuglednijih naših istoričara, kazao je predsjednik CANU
Dragan Vukčević.
– Njegovo djelo nošeno je iskrenom vjerom u solidarnost, pravdu i slobodu. Pripadao je pokoljenu podvižnika koji su sanjali o svjetskoj zajednici ljudi i o bratstvu među njima. Zvijezda za kojom je išao bila je vjera da čovjek može biti srećniji, da društvo treba da bude humanije, da će svijet postati pravedniji. I nadao se da na ovim prostorima koji su preorani ratovima, zasijani strahovima i natopljeni mržnjom, to može biti ostvareno u državi koja će objediniti vjere, nacije i klase - za njega je to bila Jugoslavija. I kad je nestala ta država on se poput vjernika nadao da se jugoslovenska ideja samo povukla u tihovanje. Vjerovao je da će se ona jednog dana vratiti u vrijeme. Njegov život je bila služba toj ideji, njoj je posvetio svoju misao i riječ. Na tom putu bilo je nedoumica i preispitivanja, nerazumijevanja i sukoba, kako to i biva u teškim i mutnim vremenima. Danas mogu reći da je uvijek njega, Crnogorca od Srbina u njemu, i njega Srbina od Crnogorca u sebi, čuvala ljudskost koju je nosio u sebi - ona vrlina koja stoluje iznad klasa i rasa, etnosa i nacija, država i religija. Ta vrlina je bila i ostala zavičaj najboljih među ljudima - u tom čojstvu je bila i ostala poslednja odbrana Crne Gore – kazao je Vukčević.
Strugar zbog svega toga nije samo plijenio svojom misaonošću i znanjem, već je privlačio iskrenošću i ljudskošću. Shvatao je da istinu nosi samo ona riječ koja je rođena iz čistog srca, da znanje bez karaktera i učenost bez vrline ne nadživljavaju svoga tvorca. Tome je svjedočila, rekao je Vukčević, i njegova pisana riječ, u kojoj su se, naglasio je on, sreli filozofsko premišljanje, naučno istraživanje i poetsko kazivanje.
Sa Strugarom nije dijelio sva ubjeđenja, ali, kako je rekao, obojica su znali da su „istomišljenici bez iskrenosti privremeni i interesni saveznici, a da su neistomišljenici s poštovanjem i vjerom u ljudsko trajni saveznici”.
S.Ć.
Akademija njegova druga kućaVladimir Strugar je smatrao Crnogorsku akademiju svojom drugom kućom, čijem je usponu iskreno doprinosio svojim radom, rekla je njegova kćerka
Danka Pevac koja se zahvalila u ime porodice. U poslednjih pet godina, iako nije mogao da učestvuje u radu Akademije Strugar je bio u stalnom kontaktu sa čelnicima CANU koji su ga, kako je rekla, bodrili da nastavi sa radom.
CANU je u tom periodu objavila Strugarovu knjigu „Crna Gora u Jugoslaviji” i novo izdanje njegove zbirke pripovjedaka „Uzimaj redom Gospode”. U pripremi je za štampanje zbirke dokumenata „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca od 1914. do 1918” koja je dio projekta CANU i SANU, a koju je Strugar pripremio sa arhivistom
Milićem Petrovićem.
)){kind=small}
