Muzička kultura antičkog doba Balkana ostavila je dosta traga u našim narodnim pjesmama i igrama koje se i danas izvode. Pored raznih običaja, najupečatljiviji, najstariji i najočuvaniji primjer je vezan za tužbalice, jer je ovaj običaj postojao u doba Ilira, a zatim su ga preuzeli i Grci i Rimljani, naveo je etnomuzikolog prof. dr
Slobodan Jerkov na predavanju u CANU koje je posvetio istoriji muzičkog folklora Crne Gore. Ti odjeci prohujalih vremena sačuvali su se posebno u običajima naopakog (žalobnog) kola koji su zabilježeni u Grblju, Luštici, a nalazimo im reljefne prikaze i na stećcima iz 12. vijeka.
Balkanom i Crnom Gorom vjekovima su dolazili, odlazili i prolazili mnogi narodi, donoseći svoje običaje, muziku i folklor. Tako je bilo i i narodnim instrumentima, posebno grčkim poput tarabuka, bubnja, doboša, defa (daira) koji su se koristili u svim krajevima Mediterana.
Gusle, naš najprepoznatiljiviji instrument, na Balkan stižu u 8. vijeku, a prvi pisani dokument ih spominje u 12. stoljeću i to zahvaljujući Vizantiji. Kod nas, kako je primjetio Jerkov, tek u 16. stoljeću imamo njihov likovni prikaz u Psaltiru Andrije Raičevića.
Nepoznati autori crnogorskih narodnih pjesama stvarali su u prirodnom, neutemeljenom sistemu, što znači da su koristili i manje odnose od polustepena. Prema tome, samo su oni pripremljeni slušaoci mogli da čuju sve što crnogorski narodni umjetnik pjeva i mogli da shvate koje se bogatstvo tonova kreće u malom obimu melodije, kazao je Jerkov, objašnjavajući da je osnovna karakteristika naših narodnih melodija da su u kvintnom duru ili molduru, odnosno antičkom duru i da su tijesnoj vezi sa vokalnim narodnim stvaralaštvom iz vremena antičke Grčke.
Ta hipoteza je potvrđena prije šest godina kada su napokon na Oksfordu „prevedeni” znaci iz davno nađenog papirusa Euripidovog „Oresta”. Tada su registrovana četvrtotonska rastojanja karakteristična za crnogorske napjeve, kazao je Jerkov. On je posebnost našeg narodnog pjevanja ilustrovao i riječima grčkog istoričara iz 14. vijeka Nikeforosa Gregorasa koji je putujući našim zemljama zapisao kako su mu pratioci pjevali tragične pjesme o slavnim podvizima junaka (epske pjesme). Još je on shvatio da se ovdašnje pjesme razlikuju od evropskog dorskog i molskog sistema, i pretpostavio da su za osnovu uzimane starogrčke ljestvice, kazao je on.
Dolaskom Osmanlija narod se ponovo vraća patrijarhalnoj, tradicionalnoj umjetnosti, odnosno ljudi se vraćaju svojim korijenima, folkloru, u takvim okolnostima, kako je istakao Jerkov, gusle i bubanj su nam zadugo jedini instrumenti, a vokalno izvođnje odvijalo se samo uz njih. Isto je i sa narodnim igrama - kola i ora vuku direktne korjene iz antičke tradicije što se može vidjeti po Hajdučkoj igri, Igri s mačevima Arbanasa iz Kuča, našem „kolu na kolu” koje je zapravo stilizovana višeška igra, kao i Bokeškom kolu.
Na kraju, Jerkov je zaključio da Crna Gora posjeduje izuzetno narodno muzičko blago, ali da nam nedostaje razvijena istorija muzike kakve imaju mnogi dugi narodi Evrope, što je zadatak za buduće istraživače.
S.Ć.
)){kind=small}
