-„Čovjek je stvorenje jezika“, tvrdio je G. Herder. Jezik je cijeli svijet tradicije, religije, istorije, cijelo srce i duša naroda.

Prije 130. godina Omladina srpska na čelu sa Jovanom Jovanivićem Zmajem dočekala je iz peštanskog zatvora Svetozara Miletića, apostola političke borbe, mučenika i stradalnika riječima: „Jedan pretekli Srbin je narod”. Odbranio je politički status Srba u Vojvodini, građansku slobodu i narodni jezik. Sagoreo je u neostvarenoj ideji srpskog nacionalnog jedinstva. Svetozar Miletić, istogodišnjak po rođenju sa Maticom srpskom tvrdio da je srpski jezik najunutrašnije određenje čovjeka i naroda „njihova svijest i svetost”.

Početkom dvadesetprvog vijeka pokrenut je mehanizam strašnog zločina, bogoborački i jezikoborački pokret protiv svetinja, Njegoša i jezika srpskog. Ljudi, poluvjekovna prćija ideološke sluđenosti udarila je na stojna mjesta identiteta Crne Gore. To su oni koji „mrcvare” ovaj narod i svijet, „a pakao je prazan”, kaže „srpski” nobelovac Peter Handke.

Zloput Crne Gore sprečavala je pobunjena intelektualna družina na čelu sa Svetozarom Ćirakovićem Ćirom. Čelnik pobune, stajao je nepretvoran kao Kočićev Hrast, koga su šibali munje i gromovi, on opstajao „mračan i moćan div”. To je onaj zavjetni i stradalni srpski pisac kome su oteli zemlju Bosnu, on Hrastolik iz poslaničkih klupa goropadno i prijeteći poručivao „sve ste nam uzeli, jezik vam ne damo”.

Naš brat i čelnik Svetozar Ćiraković Ćiro, hrastoliki Kočićev junak, arhetipski čovjek Herderov, stvorenje jezika srpskog nije se plašio na megdanu „cara ni ćesara”. Kao ni Marko Miljanov koji iz zavjetnih epskih dubina stoji na megdanu Jusu Mučinu, Podgorici i svijetu.

Kad su se gasila kandila srpske postojanosti u Skadru, utuljene svijeće nad grobljima, velikih naših podvižnika i stradalnika kad je prestoni grad Mrnjavčevića naličio na zastavu „vječnog poraza”. Kao zastava na jarbolu čamca Hemingvejevog starca, kome su morske nemani progutale poslednji podvig i uspjeh.

Krenuo je prije više od deset godina Svetozar Ćiraković Ćiro „U Skadar kad je muka našeg naroda postala nepodnošljiva lakoća postojanja”. S blagoslovom mitropolita Amfilohija jezdio je „strasnom mišlju prsa nadutije”, naoružan gramatikom jezika svoga, amanetom Vuka Karadžića. Svi naši putevi vodili su u Skadar. Sa Svetozarem na čelu išli smo na Hodočašće tvrđavi Mrnjačević. Braća gradila, zlo vrijeme rušilo sve dok mlada Gojkovica ne ugradi sebe. Zadajala svog prvijenca i kamen Mrnjavčevića, majčinim mlijekom, sve dok se nije zaledilo na kamenu.

Riječ je o istini i trajanju. Razumio sam svog brata da nema trajanja osim epskog, podviga, žrtve i rana nako epskih, niti istine vječne bez srpskog jezika, niti vječnog života bez mlijeka srpskog.

Skadarskim putem, Ćirovim stopama smo hodili kad je naš Mitropolit držao opijelo nad „svetom vodom” u Medovskoj luci, kod grada Lješa. Nad svetom vodom otežaloj od zavjetnog podviga „buketa dobrovoljaca” koje je veliki naučnik Mihailo Pupin sakupljao po Americi da pomognu Crnoj Gori u Velikom ratu.

Ćirovim stopama smo hodili do grobova prvih srpskih vladara kneza Vojislava, kraljeva Mihaila i Bodina. Svojim očima sam gledao presamićene nadgrobne ploče u zelenoj travi zaborava. Zaborav je najtužnija srpska riječ, najveći naš grijeh i Božija kazna.

Kraj je četrdesnice, blagorodna duša se primakla vječnom počivalištu, desno od Prestola. Ne raduje se vječni svijet mnozini, već dolasku duše jednog neponovljivog Svetozara Ćirakovića Ćira. Kao što se radovao zavjetnim dušama Svetozara Miletića, Marka Miljanova i Petra Kočića.

Na zemlji kaplje neizmjerna tuga, pratilac seoba u Raškovoj kafani višak jutarnja kafa i nekoliko čaša nepopijene rakije. Krulovim rukopisima nedostaju gramatičke mozgalice. Kopni moja nada da će se u subotnjem predvečerju pojaviti na vratima On: „Brate Bećir-beže, donosim ti skadarskog nimeta!”

Brate, nerođeni, a najrođeniji, upamtio sam i razumio riječi „vijek velikih ljudi je kratak”, ali i tvoj zavjetni optimizam „nema povlačenja, nema predaje”.

Prof. Miomir Beli Kovačević

---