Na matičnoj sceni podgoričkog Gradskog pozorišta glumica Katarina Krek igra u komadima Večernje, kao i Lutkarske i Dramske scene za djecu. I, na svakoj od njih publici prenese dio svog šarma, otvorenosti, nečeg pomalo djetinjeg, otvorenog, ljubopitljivo bezazlenog, nečeg bez predračuna i predrasuda, što svojom istinitošću osvaja i male i velike u publici. To je ponovo potvrdila i ulogom Ksenije Cicvarić, u komadu „Slavuj”. Ovdje glumi poznatu interpretatorku crnogorskih narodnih pjesma u vrijeme njenog prvog djevojaštva, na samom početku Drugog svjetskog rata, i kaže, drago joj je ako je uspjela da pokaže na sceni dio djetinje radosti i bezazlenosti i kroz tu ulogu.

– Priznajem, posjedujem djetinju radost koja se u današnjem svijetu graniči sa naivnošću, koja se doživljava kao mana, ali, ja je volim, i po meni je vrlina. I uprkos svemu treba je njegovati. Život u tako povišenoj čulnosti teže je breme no što se očekuje, ali je zato i kvalitetniji. Ne umijem drugačije – kaže Krek.

Zanimljiva je Vaša Jana Radova u „Kozocidu”, gdje Jana (Vi), kao žena, jedina u jednom momentu ima petlju da kaže: „car je go”.

– Vida Ognjenović je prije svega vješt pisac, jer jednim jednostavnim okretom i promjenom sredstava na kraju predstave, ona postavi brehtijanski okvir jednoj samo naizgled klasičnoj predstavi i ona postaje izuzetno društveno angažovana. Ta me je uloga pronašla, drago mi je i izuzetna mi je čast što me je Vida prepoznala i povjerila mi zadatak da progovorim kroz Janu Radovu, o izostanku logike u ime “napretka koje mene danas kao glumicu, kao akademskog umjetnika, građanina tište. Zašto ćutimo? Zašto se ne borimo? Jer jedini način da mijenjamo sistem i društvo jeste ako za početak progovorimo o onome što ne štima. Čini mi se kao da izostanak akcije pravdamo mentalitetskim okvirom, u vrijeme „kozocida”, pa i danas, zato i ne mogu biti optimistična da ćemo se značajnije promijeniti u narednih 20, 30 godina. Da ne idem dalje.

O tome još jasnije progovara komad „Čuvari tvog poštenja”.

– Da. Ali, tu je pogled iz potpuno drugog rakursa. Kroz rad na toj predstavi sam shvatila koliko je važno da „otvorimo” obje strane medalje, ne tvrdeći da je samo jedno ili drugo dobro, već da prosto moramo, ne samo u pozorištu, već i u životu, biti dovoljno pošteni i široki da sagledamo kako sebe i svoj odraz u ogledalu tako i druge i što je najvažnije da iz oba nešto naučimo. I da se mijenjamo. A onda i da zajednički tražimo rješenja a ne opravdanja.

Dolazimo do opšteg mjesta, jer svi prepoznaju da problem postoji i da treba da se desi promjena, ali, niko ne zna da kaže kako, na koji način, koja vrsta promjene, otkud krenuti.

– Mislim da nismo spremi preciznije da fokusiramo ono što ne funkcioniše i da otvoreno priznamo da ne funkcioniše, i da se malim koracima, aktivnim djelovanjem, mijenjamo, da ukoliko vidimo nedostatak, ukažemo na njega, da se borimo za promjenu. Vidjeli ste kako su članovi ansambla Gradskog tražili da se mijenja Statut pozorišta smatrajući da je neustavan, i doveli smo do toga da se Statut promijeni, i da se baza na kojoj se mogu graditi stvari, učini boljom - koliko toliko. Ne treba se začauriti – „ja i moja najuža porodice”, nego širiti dalje – „ja u svom preduzeću sa kolegama”, ali i shvatiti da je naša građanska obaveza da podržimo sve ono što može voditi boljem društvu. Nas Balkance emocije često, bez velike koristi nose i bacaju. Ljudi iz drugih, većih i možda razvijenijih zemalja ne bave se, a često ni ne znaju ko im je gradonačelnik ili bilo koji političar dok god svojom stručnošću doprinosi opštem dobru. S druge strane vrlo dobro znaju kada su im građanska prava ugrožena i zakinuta, naročito ona koja utiču na njihov svakodnevni život. I tada su izuzetno spremni da se ujedine i bore. Možda ni oni nisu u većini, ali čini mi se da su glasniji makar, i istrajniji - a to je veliko. Od tih malih stvari se počinje.

Podijeljena su mišljenja, da li pozorište i u kojoj mjeri treba da bude angažovano ili treba da bude čisto umjetnička stvar.

– Bojim se da se kod nas često pod angažovanim pozorištem podrazumijeva samo crno-bijela osuda koja zna da se svede na nizanje parola. Nisu ni one loše, ako su zašiljene. No, rijetki su reditelji koji znaju da komuniciraju tim sadržajem na takav način.. S kolegama iz struke dosta razgovaram o tom problemu, najviše kada je u pitanju kritika dječjih predstava, jer često čujemo da nijesu dovoljno angažovane. No, rekla bih da je sve manje politike djetinjstva koju smo mi prije 20, 30 godina njegovali – u dobroj mjeri „pod staklenim zvonom”. Na Kotorskom festivalu, razgovarajući s umjetnicima iz Londona, čujem da oni tretiraju politiku djetinjstva na način da djeci na samom startu treba reći da je svijet surov, i to im pokazivati i kroz umjetnost i na svaki mogući način. Ali, to je dovelo do toga da im je za 15 posto porasla anksioznost kod djece. Zato, važno je u dječjem pozorištu njegovati dobrotu, lijepo, život u skladu s drugarstvom, prijateljstvom, prirodom, da je važno da pružimo drugom pomoć, i da istovremeno otvaramo u pozadini njihov saznajni plan. Insistiranje na vrlini takođe je angažovani pristup umjetničkom djelu. Naročito danas.

Da li im je možda uskraćena i sloboda, koje su ranije generacije možda ipak imale više?

– Jeste, ali, mislim da to rade i odrasli ljudi, uskraćuju slobodu, i uskraćena im je sloboda, i onda se to odražava i na djecu.

Na društvenim mrežama često javno reagujete na stvari koje nijesu vezane samo za pozorište, kao i u Vašim blogovima.

– Ne mogu da osuđujem nikoga ko ćuti, voljela bih da nas je više koji govorimo, i to ne zato što mislim da je važno lupati u šerpu bez ikakvog cilja. Mislim da je važno da se otvorimo kao društvo, i da mnogo jednostavnije i lakše govorimo o onom što nas tišti, jer ćemo se onda lakše prepoznavati i razumijevati, povezivati i nalaziti rješenja, i mijenjati stvari. I mislim da je to važno.

No, čini se da je regionalni problem da intelektualci ćute, umjesto da progovaraju.

– Mislim da na Balkanu intelektualci, prije svega, nedovoljno cijene sebe, pa onda ni od društva ne dobijaju poziciju koja im pripada, pa je ni ne opravdavaju. To je uzročno-posljedično vezano. Voljela bih da se zarazimo zdravim građanskim aktivizmom.

Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Budimo solidarni, čujmo jedni druge
Kako komentarišete stanje koje trenutno ne preživljjavamo samo mi već cijeli svijet? Da li smo dovoljno osviješćeni ili smo samo preplašeni? Takođe, velike pošasti bile su i ostale tema – povod umjetničkom stvaranju. Kako Vi doživljavate ovaj period lično i kao osviješćena članica društva, jer, kao umjetnica već ste djelovali svojim istupima na Fejsbuk stranici Gradskog?

– Prirodan odgovor na trenutnu situaciju je strah, naročito u prvi mah - suočeni s brojkama koje ni u kom slučaju nisu samo brojke. No strah nam na duge staze nije od velike koristi. Zato treba biti strpljiv, pratiti uputstva struke i ostati doma. Priroda nas opominje, to je sigurno, ona vrišti nijemi i nevidljivi a pogubni krik, podsjećajući nas da moramo odustati od bahatosti, podređivanja kapitalu pod svaku cijenu. Želim da vjerujem da ćemo učiti i da ćemo se mijenjati. Uči nas da ne postoji bez razloga struka i stručnost, na bilo kojoj stepenici sistema, i da diplome nisu za okačiti na zid, iako nas decenijama iskustvo demantuje. No, ostaje da se vidi kako ćemo i da li ćemo djelovati drugačije. Trudimo se da ova četiri zida na koja je uglavnom u poslednje vrijeme ograničena naša svakodnevnica, ne budu zidovi u našim glavama. Budimo solidarni, ne zaboravimo na one kojima je neophodna naša podrška. Podijelimo. Čujmo jedni druge. Neka to bude sadašnji zagrljaj. Adaptiram se i sama i nastojim da stvaram... široko čulno i dalje.