Rediteljka Ana Maria Rosi, koja je za svoj debitantski film „Ajvar” dobila petnaestak nagrada, dane u izolaciji provodi baš kao i većina nas - „gledam fimove i serije, čitam sa nešto lošijom koncentracijom, pišem malo i teško, stojim kao i drugi u svakakvim redovima...”
– Krećem se manje nego što bi trebalo, jedem više nego što bi trebalo. Gotovo da sam naučila da napravim jestive palačinke, ali imam neki bijedni džem. Već mjesec dana počinjem da vježbam od sjutra. Ljude sa sobnim biciklom lagano prezirem, ali im se i dalje javljam na telefon, da to ne bi primijetili – kaže autorka i koscenaristkinja filma koji je osvojio srca gledalaca.
Rediteljski talenat je odavno pokazala kao autorka nekih od najzapažnijih televizijskih emisija koje je radila na RTS-u, dokumentarnih, reklamnih i promotivnih filmova, a da joj „sedma umjetnost” ide od ruke pokazala je kao korediteljka omnibusa „Neke nove priče” još prije desetak godina. Sa Anom Mariom Rosi, koja stopostotno ispunjava ono „naše gore list”, razgovarali smo o aktuelnim događajima, kako oni utiču na svijet i nju, ali i o njenom filmu i očekivanjima od dana poslije korone...
Svi kažu da svijet nakon ovoga neće biti isti. Da li i Vi spadate u one koji tako misle?Hoćemo li biti gori ili bolji i hoće li nam biti bolje ili gore?
Zbog korone je cio svijet stao, izuzetak nije ni kultura. Kako će se po Vama ovo odraziti na kinematografiju, sa čim će se filmska produkcija susresti nakon ovoga?
– U Crnoj Gori bi rekli – ako znam jadi me znali... Za početak, valja očuvati kinematografiju, u bilo kakvom obliku, jer ako ne bude bilo hljeba i posla, film će biti na apsolutno posljednjem mjestu na ljestvici prioriteta.
Prije neki dan kod nas je prikazan film „Ajvar”, koji stvarno pršti od emocija. Kada ste ga prvi put vidjeli (i svaki put kasnije) da li ste reagovali kao gledalac ili kao reditelj? Da li biste sada napravili nešto drugo od te priče, nešto izmijenili?
– Ne mogu da reagujem kao gledalac nikad, stavila sam potpis na svaki kadar tog filma, ne ide... Nisam ga nijednom pogledala poslije kontrolne projekcije, čak ni na Paliću kad je prvi put prikazan pred publikom. Bila je puna ljetnja pozornica, puštali su ljude da stoje sa strane i nisam imala gdje da sjednem. Do kraja filma sam presjedila u kafani i vratila se kad je počeo aplauz. Svaki sljedeći put kad smo išli po festivalima, ekipa bi sjedila u kafiću i čekala da izađe da se pokloni. Ne bih ništa mijenjala. Ne zato što mislim da je sve genijalno, nego zato što onog trenutka kad ga pustiš među svijet, to je kao da plačeš za prolivenim mlijekom. Moje je da mijenjam dok je u montaži, i da ga ne pustim među ljude dok ja nisam zadovoljna. A to je trajalo neko vrijeme. Nisam žurila ni brzala. Stavila sam tačku kad sam osjetila da sam mirna i da sam zadovoljna tim filmom, kakav god on prijem kasnije doživio.
Iako je u filmu riječ o paru čija ljubav neumitno nestaje, o rastanku, o materinstvu, ipak „Ajvar” je nekako sa ovih postora, a čini se ponekad da drame junaka ove priče ne bi bilo da nije njihovog balkanskog porijekla.
– Drago mi je ako tako mislite. I meni se čini da je on naš, iako nisam „gazila” po standardnim balkanskim stereotipima. Željela sam da pričam o onom svijetu koji mi je blizak i koji poznajem. Činilo mi se da ako to izvedemo tačno i dosljedno, da će se ono univerzalno u filmu lakše „primiti” na gledaoca, odakle god taj gledalac dolazio.
Svojim filmskim prvjencem postavili ste visoko ljestvicu, dobili brojne značajne nagrade. Šta za Vas znače priznanja i nagrade?
– Nagrade uvijek znače. I bez njih se i živi i radi, neki veliki filmovi prođu bez nagrada iz raznih razloga, i nastave da žive godinama, nekad se desi da neki izvikani film zaboraviš kad prođe sezona... Ali u trenutku kad dobijaš nagrade, ne znam nikog ko to ne voli i kome ne prija. U trenucima kad se mučiš dok porađaš nešto novo, i kad se preispituješ da li to što radiš ima smisla, nagrade ti dođu kao mali podsjetnik da ti, možda, ipak to umiješ.
Da li tražite novu priči ili ona traži Vas?
– Ona traži mene. Od onih sam što misle da reditelj treba da kopa tamo gdje ga žulja i gdje boli. To nije uvijek prijatno, ali može biti katarzično.
S.ĆETKOVIĆ

---

Svijet liči na gladijatorsku arenu.
– Što se mene tiče, nek popadaju sve vlade, da su valjale ne bi svijet danas ličio na gladijatorsku arenu.
Najbliže pameti mi je ono što je nedavno objašnjavala istoričarka Dubravka Stojanović. Poslije Prvog svjetskog rata, velike evropske zemlje su se izranjavljene, zatvarale u svoje torove, same sebi dostatne, jačala je desnica i najprimitivniji oblik nacionalizma, i vidjeli smo kuda taj model življena neminovno vodi. Poslije Drugog svjetskog rata, naprotiv, na talasu antifašizma, svijet se okrenuo nekom modelu otvaranja, udruživanja, razmjena... Tih nekoliko poslijeratnih decenija donijele su čovječanstvu veliki progres, osvajanje raznih vrsta sloboda i, u krajnjoj liniji, relativno brz finansijski oporavak poslije najstrašnijih pet godina u 20. vijeku. Želim nam ovaj drugi model, neke nove i progresivne ideje, jer smo već zakoračili u 21. vijek sa jačanjem desnice u velikom broju zemalja, a to nikad nikom dobro nije donijelo - kaže Rosi.


Da nije virusa i karantina, bila bih u Crnoj Gori
Vaše prezime i porijeklo je bokeljsko-crnogorsko. Molim Vas da nam malo kažete o tome. I naravno da li dolazite u Crnu Goru, šta Vas za nju veže?
– I tatina familija Rossi koja je iz Kotora, i mamini Stankovići, po ocu, i Velimirovići, po njenoj majci, svi su iz Crne Gore. I rodbina koja tu živi, i prijatelji, i djetinjstvo, i more u Boki, i brda u kanjonu Morače, i porodični grobovi, sve me veže za Crnu Goru. Da nije virusa i karantina, maj bi bio rezervisan za dolazak. Ovako, nisam bila od decembra, i uželjela sam je se.