Slikarka Kristina Pirković nedavno je u Beogradu imala samostalnu izložbu radova pod nazivom „Humaniora”, koja je završena neposredno prije proglašenja pandemije. Umjetnica čiji neobični slikarski radovi i teme privlače pažnju brojne publike širom regiona, o svojim inspiracijama, motivima, upravo završenoj izložbi, ali i ostalim temama govori za „Dan”.
Kritika bilježi da je iskorak koji ste napravili prevashodno u odnosu na svjetovne teme. Otkuda potreba za tim?
– Tako je, u toku marta imala sam izložbu u Beogradu, u galeriji „Lucida”. U odnosu na prethodne cikluse, gdje sam se bavila čitanjem biblijskih i mitoloških motiva, ovdje sam dosta okrenuta samom čovjeku. Čovjeku kao ovozemaljkom biću, koje u sebi nosi tjeskobe života, unutrašnji dualizam, patnju, strahove, nagone, ali i nametnuto pitanje o konačnom ishodištu. Nikada ne mogu jasno da razlučim kako dolazi do promjene i prelaza, ali pretpostavljam da proizilaze iz prethodnih radova i razmišljanja koji se prirodno nastavljaju jedni na druge.
Zašto baš ovakav naziv izložbe?
– Isprva, moja ideja je bila da izložba nosi naziv „Šetnja Adom”, međutim, u razgovoru sa istoričarkom umjetnosti i kustoskinjom galerije „Lucida” Mirom Vujović došle smo na ideju da je Humaniora adekvatniji naslov izložbe. Humaniora - osnov svakog plemenitijeg vaspitanja duha i srca, najprije se odnosi na vaspitanje duha, jer je čovječanstvo previše okrenuto materijalnom. Ne samo u smislu novca i pribjegavanju sladostrastima, već u tome što je čovjek sklon apsolutnoj materijalizaciji svega i oko njega i u njemu samom. Zato je neophodno napraviti jedan balans duhovno-materijalno i na taj način revitalizovati duh i prirodnu ljudsku potrebu za uzvišenim, koju smo odavno potisnuli. Možda je potiskujemo od trenutka samog dolaska na svijet, možda je potisnemo usput u procesu sazrijevanja, ali svakako je činjenica da zaboravljamo na drugu polovinu građe od koje je naše biće sazdano, a to je duhovnost. Zato Humaniora podsjeća na lijepe vještine koje čovjeka čine čovjekom.
Na koji način insistirate na toj „humanoj egzistenciji”?
– Umjetnost je poput organa koji reaguje na promjene u tijelu, tako i umjetnost reaguje na promjene u svijetu i društvu, i to na loše promjene i na loš poredak, jer ako bi u svijetu vladala harmonija, onda umjetnost ne bi imala gotovo nikakvu ulogu. Vjerujem da uspostavljanje balansa u samom čovjeku, jeste upravo uzdizanje duha, i ono što je moj doprinos, ali i moja potreba, to dajem kroz crteže i slike.
Šta Vas inspiriše na stvaranje?
– Inspiriše me puno toga, iako nikada nisam vjerovala u taj fenomen inspiracije, jer smatram da onaj ko stvara ima u sebi jednu vrstu opsesije i potrebe da na lični način ispolji ono što osjeća prema spoljnom faktoru. Ono što mene nagoni na stvaranje jeste dramatična situacija u svijetu koja vlada predugo i koja zauzima razne oblike.
Lica likova koje slikate živopisna su, emotivna, kao da pokušavaju progovoriti, izaći iz slike, napustiti je... Šta najčešće progovarate njihovim ustima?
– Da, oni među sobom vode nečujne razgovore u jednoj tenzičnoj atmosferi. Taj prostor slike je njihov stalni dom. Likovi osjećaju duhovnu ispraznost, naslućuju beznađe. Možda bi bilo najadekvatnije da ovdje citiram dio teksta iz kataloga koji je priredila kustoskinja Mira Vujović: „...Figuracija u scenskoj radnji, nijemi dijalozi dvije figure, ponekad tri, formiraju figuralni i verbalni trougao, mnoštvo glasova odjekuje ili zanijemi, nije strogo definisano da li imamo dramatični zaplet ili spokoj svetog trojstva”.
Kako ste provodili vrijeme u izolaciji?
– Moram da priznam da mi se život u izolaciji razlikovao jedino po tome što ne mogu fizički da vidim ljude. Moj radni prostor je u kući, tako da dane provodim u radu. Vjerujem da je slikarima najmanje teško pala izolacija. Čovjeku nije strano da i u ograničenom prostoru dolazi do saznanja i spoznaje, a najčešće do samospoznaje.
Kako Vam izgleda savremena likovna scena?
– Savremena likovna scena je dosta eklektičnog karaktera. Mislim da je potrebna vremenska distanca kako bi se stvari razbistrile i izdvojile, i tek tada će se znati šta je zapravo u umjetnosti karakterisalo ovaj trenutak u kom živimo.
A.ĆUKOVIĆ

---

Igračke, stolice - simboli rađanja i odlaska
Igračke, prazne stolice... da li izranjaju iz pejzaža kao i likovi, ili su predmeti koji pripadaju likovima samim? Šta je čije? Šta iz čega „nastaje”, šta u čemu „nestaje”?
– Igračke su univerzalni predmeti. Mogu da pridapaju apsolutno svakome. Lutke i igračke predstavljaju onu nevinost koju biće ima samo dok je dijete, čistotu koja ne može da se ponovi i nadoknadi kada čovjek odraste. Dok stolice i kuće imaju jednu sasvim drugu konotaciju, a to je fenomen napuštenosti i osjećaj konstantne samoće. Jedno drugo dopunjuje, prvo je simbol rađanja i dolaska na svijet, dok drugo simbolizuje odlazak.