Glumica Milena Vasić s pravom uživa u epitetu jedne od najsvestranijih glumica na našim prostorima. Gledamo je u najraznovrsnijim ulogama, malim i velikim, dramskim i komičnim. Podjednako je uspješna i upečatljiva i na sceni, i pred kamerama. Već godinama ređaju se njene uloge na malim, velikim ekranima, i na „daskama koje život znače” u njenom matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali i drugim beogradskim teatrima.

Dane izolacije koji su za nama provela je na selu sa porodicom. Divi se i skida kapu i aplaudira ljudima koji su dva mjeseca se držali strogih mjera koje su vladale u Srbiji.

„Zaista je bilo teško. Ne izaći iz stana danima, ta vrsta neslobode je neopisiva”.

Dvomjesečna pauza joj je došla u pravom trernutku, jer je osjećala zasićenje poslom i snimanjima. Ne razmišlja fatalistički i smatra da će pozorišni svijet poslije korone biti isti.

Da li dijelite utisak da je pozorište pogođenije od drugih izvođačkih umjentosti u vrijeme koronavirusa?

– I film i televizija su podjednako bili pogođeni. Snimanja su prekidana usred procesa, i veoma je teško nastaviti. Ljudima se čini da je pozorište najviše pogođeno, jer se emituju stari filmovi, repriziraju TV serije, ali i predstave su emitovane. I pozorište nam se dešavalo kao i televizija i film. Ne mislim da su glumačka profesija pogođenija od drugih. Smatram da će se sve vratiti sve kao što je bilo. U posebno nezgodnoj situaciji našli su se slobodni umjetnici. Kako nisu nigdje zaposleni njihova egzistencija je dovedena u pitanje. U tom smislu smatram da su koronom najviše oštećeni oni umjetnici koji nemaju stalne poslove. To je bio najveći udar.

Najprepoznatljiviji ste širokom krugu gledalaca po ulogama na malom ekranim, ali ste ostvarili nekoliko zapaženih rola na filmu, a navikli smo da Vas svakodnevno gledamo i kao voditeljku jednog popualrnog kviza? Da li pravite razliku između glume pred kamerama, na sceni?

– Ranije se to stalno govorilo o razlikama između pozorišne i fillmske glume, ali vjerovatno su ljudi mislili da je u pitanju mjera ekspresije. Nikad nisam dijelila glumu na pozorišnu, filmsku i televizijsku, zato što gluma istina i potpuno je nebitno u kom se mediju ostvaruje. A što se tiče voditeljskog posla doživljavam ga kao neku vrstu glumačkog zadatka. Nekako sam se saživjela sa njim i od početka sam ga shvatila kao ulogu jedne stroge učiteljice - voditeljke, koja zna da pohvali, ali i da pokudi kad takmičar nešto ne zna. I takođe, to smatram dijelom zanata.

Pozorište, televizija, film, šta Vas motiviše da izađete pred publiku, kameru. Šta Vas pokreće na glumu?

– Čovjek treba da bude iskren prema sebi, kako u životu tako i u poslu. U ulogama koje sami odaberete, i ako ste iskreni prema njima i prema sebi, i ako ih do kraja branite, osjeća se ono što naši profesori na fakultetu kažu „vjerujem ili nevjerujem”. Vjeruje se onim glumcima koji do kraja odbrane svoj lik, koji stanu iza njega. Slabija glumačka realizacija se dešava kada se glumac stidi svog odabira uloge, ili teme, sadržaja, ili medija, onda dolazi do razmimoilaženja, i to je ono kad prepoznajemo kao nešto što nije dobro. Trudim se da organizujem sebi život tako da uživam u malim stvarima podjednako kao i velikim, da se radujem životu i svakom trenutku, i to se osjeća i kroz moj rad. Dok smo imali koronu s vremena na vrijeme sam se javljala na Instagramu, svirala sam klavir, i jednom prilikom sam sebe uhvatila da sviram i pjevam tri sata, što je ozbiljan vremenski period. Ali ljudi su prepoznali moju radost tokom ta tri sata, i zato je to bilo lijepo i meni i njima.
U braku ste s rediteljem Jugom Radivojevićem. Da li je bolje imati životnog partnera iz iste branše, da li se pomažete, razumijete u većoj mjeri nego da vas ne veže ista umjetnost?

– Što se tiče braka, to je drugi pokušaj. Čim ne razmišljam na temu „da li me razumije ili ne”, znači da me razumije. Činjenica da nas veže posao znači da je komunikacija među nama mnogo lakša, i to ne samo vezana za posao, već za radno vrijeme, poglede, način života… Zaista se razumijemo. To je onda ušteda i energije i vremena, jer nema razgovora na tu temu. Desi se da razgovaramo o mojoj ili njegovoj predstavi, ali više u tom smislu da nam se razbistre misli i dileme kada dođe do konfuzije i zamagljenja koje nam se nađe na putu u stvaranju uloge u mom slučaju, ili režije u njegovom. I naravno da se savjetujemo - to je potpuno normalno. Ali to recept za sve brakove, zar ne?

Da li imate omiljenu ulogu koju ste ostvarili ili neku koju priželjkujete?

– Volim da radim, volim početak rada podjednako kao i sam proces. Nemam omiljenih uloga. Ta radost kada vas neko pozove i dodjeli vam ulogu, to je kao kad se zaljubite. To je ljubav na prvi pogled što se kaže, to je veoma lijep period rada. Takođe, volim i proces rada, jer je to nešto zbog čega se svi mi bavimo glumom i zbog čega smo završili tu školu. Naravno, igranje predstave i njen život na sceni, to je ono zbog čega postojimo, zbog toga smo tu. Jer igra je nešto što nas čini budnim, što nas održava. Strašno je važno da glumac bude aktivan i radi na sebi. Ima uloga koje volim da igram zbog ekipe glumaca. Desi se da se sa nekim ljudima saživiš i postanete jedno, što se desilo prošle godine sa predstavom „Lorencačo”. Uželimo se jedni drugih i baš smo dobar tim.

Pored predstava u vašem matičnom Jugoslovenskom dramskom gdje ćemo moći da Vas gledamo u narednom periodu?

– Moram da završim snimanje serije „Neki bolji ljudi”. To je serija o raspadu jedne porodice I njenom ponovnom uspostavljanju kroz traganje za istinom. Priča je o tome šta se dogodi kad se jedna žena jedno jutro probudi poslije 20 godina braka I samo kaže da taj čovjek pored nje nije više onaj čovjek koji je nekad bio, dag a više ne prepoznaje I ne voli. Kako se izboriti sa izazovoma razvoda - troje djece, muž, posao, I sve one peripetije koje takva situacija donosi. Biće to veoma pitka serija, ljudi će je voljeti, pogotovo žene, jer stavlja poslije dužeg vremena jednu ženu u centar priče. Jako je malo projekata sa takvom tematikom, u kojima je u fokusu jedan običan čovjek, u ovom slučaju žena, bez nekakvih političkih i kriminalnih miljea.

S. ĆETKOVIĆ

---

Uloga Nikole Simića u magistarskom radu
Magistrirali na teatrologiji?

–U razmišljanju o magistarskom radu tema („Glumačka etika kao osnov pozorišnog čina i njegove estetike danas”) se sama pojavila. Naime, moj dragi kolega Nikola Simić me je gledao u u predstavi „Cigani lete u nebo”, koju sam u tom trenutku igrama deset godina, i zamjerio mi je što nisam jednu riječ u rečenici na kraju komada dobro izgovorila. Idući kući razmišljala sam o tome da li je to toliko važno i bitno, pitala sam se zar je neko primjetio, kome sam naudila – sebi ili predstavi. I odatle su potekla neka razmišnjanja. Naslonila sam se i na Nikolu Simića i njegovu ulogu u predstavi „Buba u uhu” koju je igrao 45 sezona, sa istim žarom, istinom, vodeći računa o svakoj riječi. To me podstaklo da se upitam šta je to u umjetniku da toliko dugo može da traje u jednoj ulozi, gdje pronalazi razloge za radost igranja punih 45 godina. Odatle je došla tema sa kojom sam magistrirala, da kontinuitet stvara kvalitet, da što smo duže u nečemu, sve smo bolji i više nam je stalo, te će se u tom slučaju ta dva pojma – etika i estetika, izjednačiti. Uvijek.