Književnica Tamara Kovačević dobitnica je treće nagrade na međunarodnom konkursu „Biber”, za koji kaže da pokazuje da ima mjesta za svakoga ko gradi „izvjesniju, bezbjedniju i slobodniju budućnost za sve”.

– Za mene, kao autorku početnicu koja piše na manjinskom jeziku u Sloveniji, dragocjeno je da postoje prostor i ljudi, od organizatora preko žirija, prevodilaca, lektorki i urednika do čitateljki i medija, koji prepoznaju i priznaju moju potrebu da pišem o univerzalnim temama, a na svom jeziku, ma gdje da živim i koje godine da sam rođena. Jednako važni kvaliteti „Bibera” su žiri, koji čine širom regiona poznati pisci i spisateljice, kao i prevod izabranih kratkih priča sa zajedničkog na albanski i makedonski jezik ili obrnuto. Naposletku, ili na početku, bibliografije autora i autorki čije su priče uvrštene u dosadašnje zbornike su na zavidnom nivou, tako da sam izuzetno ponosna na učešće u konkursu „Biber”, oduševljena nagradom i pomalo zabrinuta za svaku svoju narednu kratku priču.

Kako vidite savremenu književnu scenu?

– Uveliko je rasparčana između čuvara kanona, ideja iz 19. i ambicija iz srednjeg vijeka, i izdavačkih kuća od kojih bi mnoge po svojoj viziji, politikama održivosti i društvenoj odgovornosti komotno mogle i čarape proizvoditi. U procjepu su ljudi koji stvaraju i oni koji vole da čitaju, na prvom mjestu mladi. Evropski kreativni fondovi finansijski pomažu objavljivanje mladih autora i autorki, opet preko izdavačkih kuća, tako da se biznis plan zatvori. Srećom, scena je, odozdo na gore, vrcava, međugeneracijska, raznovrsnija od tržišnog, državotvornog okvira. To se vidi po mnoštvu književnih portala, čitalačkih blogova, skandalima i raspravama, dugogodišnjim festivalima, nezavisnim izdavačima i knjižarama, koji opstaju i rade fantastične stvari uprkos srozanim sredstvima za preživljavanje. Pozivam čitatelje i čitateljke da pri kupovini knjiga obrate pažnju ne samo na kvalitet i renome autora već i na izdavačke kuće. Ako zamijeramo modnoj industriji na izrabljivanju jevtine radne snage i kreativnog potencijala pojedinaca, vrijeme je da ispostavimo očekivanja pred izdavače.

Koliko smo kao društvo opterećeni prošlošću?

– Totalno i sasvim opravdano. Vjerujem da su proučavanje, prepričavanje i preispitivanje prošlosti u osnovi emancipacije. Međutim, sad već nekolike naše generacije nisu dovoljno obučene za tako nešto, niko nas ne uči argumentovanom dijalogu, debati, kako da čitamo istoriju, čemu to uopšte služi. I zato smo totalno opterećeni, ali pogrešnom prošlošću, za šta su najodgovorniji političari na vlasti i prateća kasta javnih službenika koji nas decenijama zamagljuju zamjenama teza i opravdavanjem novijih sukoba starim bitkama. Pri tom nevažno je da li su loši ljudi, jednostavno, karijere su im takve da samo naprijed i mogu da gledaju, dok nam istovremeno otimaju javni prostor i resurse, privatizuju razvojne prilike. Zato kažem da smo kao društvo sasvim opravdano opterećeni prošlošću. Običan automobil ima bolji petogodišnji plan od građana, zna se kad će ići na preglede, ko će ga pregledati, ima neke garancije, sad mu i neke puteve grade. Šta je to u našoj budućnosti što nam se čini da bismo mogli ostvariti, da je u domenu naših mogućnosti?

Da li smatrate da je moguće,,pomiriti se sa prošlošću”?

– Neka društva se bore, prvenstveno sama sa sobom, kako bi zakoračila u proces pomirenja, kao što je recimo prije nekoliko mjeseci Berlin pokrenuo petogodišnji projekat preispitavanja njemačkog koloniziranja Afrike. Društva kao naša bojkotuju žrtve. Neoprostivo je da se decenijama ne znaju imena žrtava ratova na prostoru Jugoslavije, da se ne zna šta im se desilo, gdje su ubijeni, razbacani, da se preživjelima ne priznaje pravo ratnih žrtava i nadoknade štete. Nenormalno je da jedni drugima kačimo čestitke za vjerske praznike po društvenim mrežama, a ne znamo gdje bismo mogli da odamo počast žrtvama. I zato smo opterećeni prošlošću, nemamo kulturu sjećanja, gdje, koga i čega da se sjetimo. S druge strane, peticija za Rekom koju je potpisalo preko pola miliona ljudi, rad Centra za nenasilnu akciju sa veteranima ratova devedesetih, inicijative za obilježavanje mjesta stradanja i istrajnost mnogih NVO širom regiona uprkos difamacijama i napadima, pokazuju da naša društva mogu biti bolja i zdravija.

Ko je istinski čitalac?

– Nedavno je u Ljubljani prikazana izložba radova Vlade Marteka, koji kaže: „Ova poezija je bolja od idealne”. Koristim priliku i inspiraciju da ga parafraziram: svaki čitalac je bolji od istinskog.

A. ĆUKOVIĆ

---

Vjerujem u knjigu
Vjerujete li u budućnost knjige?

– Apsolutno. Rado koristim "Kindl", kraće forme čitam i na mobilnom telefonu, ipak, sve to spada u bijelu tehniku. Pola opcija ne razumijem niti me zanimaju, izaberem boju, platim i ponesem da mi pravi društvo dok stojim u redu. Sa druge strane, borim se za vrijeme i prostor da čitam knjigu. Imam odnos sa tim predmetom, dešava mi se da pročitam nešto na kompjuteru pa nabavim knjigu, da potvrdim razumijevanje. Kupujem knjige koje želim da imam, znajući unaprijed da ih neću pročitati odjednom. Tako da vjerujem, kao autorka i čitateljka, kao ekonomistkinja, da dok budemo osjećali potrebu za refleksijom u njenom nenametljivom društvu, dotle će knjiga postojati. Da je to tako, govore mi i potezi Facebook korporacije koja na svjetskom nivou raspolaže svojinom nad engleskom riječju “book” i to u domenu digitalnih industrija. To ne vidim samo kao želju korporacije da preslika oreol analognog pojma, već potvrdu da kad kažemo “book”, znamo tačno na kakvu vrstu iskustva mislimo. Na nama je da to cijenimo i čuvamo. Prije desetak godina sam živjela u Podgorici i sjećam se početaka sajma knjiga u garaži tržnog centra, odnosno, sjećam se pitanja koja su mi prolazila kroz glavu, ko bi adaptirao garažu za izlaganje knjiga, ko bi se tamo šetao, razgledao naslove. Sada u Podgorici imate dva međunarodna sajma knjiga koji uspijevaju da se održe i privuku posjetioce. Drago mi je da su moja pitanja postala suvišna.