Kompozitor dr
Aleksandar Perunović autor je djela „Betoven 2020”,
koje je premijerno izvedeno 26. avgusta
ispred Katedrale Svetog Tripuna na svečanom zatvaranju Festivala KotorArt-Don Brankovi dani muzike. Njegov hendikep u ovoj situaciji bilo je to što je ova narudžba bila planirana za Dubrovački simfonijski orkestar, duplo veći od Crnogorskog orkestra mladih, koji je u finalu, nakon svih odlaganja zbog korone, bio izvođač, a dirigovao je
Tomislav Fačini. Perunović je u okviru KotorArta takođe autor djela „Ja sam mrtav sada, vi ste bili prije” za solo violončelo i gudački orkestar, posvećenog don Branku Sbutegi, te kompozicije „About Death” za gudački orkestar i solo čembalo.
– Porudžbina „Betoven 2020” je trebalo da bude sublimacija tri autora, iz Njemačke, Velike Britanije i Crne Gore, to je početna ideja koja je postojala dok nije ni bilo pomena o korona virusu. Dosta složena ideja porudžbine, 250 godina od rođenja Betovena, koji je napisao IX Simfoniju, a u njoj imate „Odu radosti” kao segment iz završnog stava. Ta oda je 1985. godine izabrana kao himna Evropske unije, kojoj mi sada treba da pristupimo – čitav niz stepenika i pitanja je bilo kako u kompoziciji koja je trebalo da traje svega pet minuta, čitavu tu priču ispričati, čitav jedan složen diskurs, koji je gotovo nemoguće pogotovo muzičkim sredstvima prikazati i objasniti – kaže Perunović u intervjuu za „Dan”.
⢠Na koji način umjetnici mogu da prevaziđu ovu situaciju, s obzirom da mnogi nemaju priliku za nastup?– Treba se navikavati na sve. Nije problem to što se desila korona i neki period male stagnacije, nego to što ne vidimo izvjesnost svega toga. Ne mogu se svi sadržaji kulture i umjetnosti izbaciti na društvene mreže i ne možemo živjeti na internetu, ma koliko to bilo korisno. Da se držimo svi, najbolje što možemo, evo pokazalo se kroz festival KotorArt da se umjetnost ipak može održavati u životu. Samo hrabro i biće bolje jednog dana, kad sve ovo prođe, vjerovatno ćemo izaći malo „resetovani”, osvježeni, malo pročišćeni na neki način. Možda nas čeka neka nova epoha umjetnosti nakon ovoga.
⢠„Betoven 2020” je trebalo drugačije da zvuči?– Kako je trebalo da budu tri kompozicije, ja sam samo proširio svoj dio. Kako se desila korona, pitanje je bilo da li će se odložiti skroz, milion opcija, maltene prije mjesec dana smo imali koliko-toliko definisane učesnike. Preraditi djelo za gudače je veliki gubitak, zato što nemate limene duvače, trube, horne, drvene duvače, udaraljke, makar timpane, to je složena faktura. Kad prerađujete nešto što je za više slojeva i nijansi, za jednu boju, djelo bude monohromno, cjelina koja više nema tu vrstu kontrastiranja, kao u mješovitom horu, sa muškim i ženskim pjevačima...Te prerade za manje, „jednobojne” ansamble, neizbježno vuku sa sobom gubitak. Doduše, moje djelo je imalo ovaj elektronski sloj koji se na kraju čuo i malo spasio stvar.
⢠O čemu ovo višeslojno djelo, puno kontrapunkta, govori jezikom muzike?– To je taj vizionarski dio, ostalo je neka mehanika, muzički razvoj koji je relativno konvencionalan, nije naročito moderan u smislu neke avangardnosti. Vizionarski dio je sami početak i kraj. U početku imamo motiv čuvene Betovenove V Simfonije („Tako sudbina kuca na vrata”), samo što je bio dekonstruisan, on je sav bio izlomljen, iskidan, ta mrvica motiva je već bila prekinuta, ubačeni su glasovi koji šapuću fragmente iz IX Simfonije, na kraju imamo tu elektroniku sa „Odom radosti”, koja multiplicira više različitih izvođenja jedna preko drugih i dolazimo do jedne vrste „distorzije” zvuka, i kad to sve eksplodira, ono što preostaje je radio stanica, koja na kom god mjestu uhvati frekvencu, čuje se neki fragment Betovena, to je traka koju sam snimio na kompjuteru i montirao.
To je postmodernistički „zaključak”, nije klasična poenta. Ako je kulminacija, imamo jasnu gradaciju i pretpostavljamo šta će da bude – upravo to što ne znamo i koliko nas to šokira u pozitivnom smislu, toliko je ta (anti)poenta uspjela.
⢠Čemu Betoven uči kompozitore, da li on jeste vječna inspiracija?– Danas student kompozicije, pa čak i zreo kompozitor može i dalje da uči od Betovena. Neke stvari su univerzalne, može umjetnost da ide u ovom ili onome smjeru, ali postoje nepromjenjivi postulati, čak i ako vam se ne dopadaju, ako ih ne podržavate ili niste na tom fonu, moraju nešto da vam znače. Vi ste makar u nekom periodu svoje mladosti odgajani na tome, tako da, kako god okrenete stvari, Betoven je tu. Od njega počinje jedan specifičan način komponovanja, dolazimo do motiva i tema kao vrlo izrazitih muzičkih elemenata i maltene jedna prelomna tačka u istoriji od koje počinje „novo doba” koje traje i danas.
M.D.Popović
Vrijeme krize ojačaće umjetnost
⢠Šta Vam znači prilika da se predstavite na KotorArtu u okolnostima kada nema koncerata?– Sve je nekako zamrlo, korona je na neki način opustošila sve. To što postoji po društvenim mrežama, to je „održavanje kulture na infuziju”, čisto da se zna da postoji. Nisam baš toliko poletan za onom pričom kako nam je kultura toliko potrebna, kako moramo da sviramo, da imamo predstave. Ranijih godina sam imao jedan pomalo defetistički stav – kad bih bio na nekom bitnom mjestu, moj predlog bi bio da se „ukinu” kultura, umjetnost, čak i religija, možda na godinu dana. Napraviti jedan potpuni rez da vidimo da li mi to stvarno nešto samo pošto-poto dokazujemo i pričamo jednu te istu priču gotovo rutinski, ili nama te stvari stvarno trebaju. Možda je ta vrsta pročišćenja i pauze nužna, i evo, kao da se obistinila ta neka moja želja, doduše nije bila institucionalna ideja, nego je proizvedena na jedan potpuno drugi način. U vremenima krize se dešavaju jake stvari u umjetnosti. Kultura obuhvata ukupna događanja oko nas, a pod umjetnošću podrazumijevam stvaralaštvo, stvaraoca koji kreira i zapravo pravi istoriju, kultura to samo identifikuje i naziva nekim imenom na kraju. Za kulturu je ova situacija loša, a za umjetnika, stvaralaštvo je dobra, jer može da preispita mnoge stvari,čak i mnogo gore stvari od korone su zapravo „dobre”. Upravo u takvim vremenima su se dešavale razne i vrlo često suštinske promjene.
)){kind=small}
