Pisac Vukosav Delibašić, kako sam kaže, ne pripada grupi stvaralaca koji su više napisali, nego što su pročitali. Pažnju javnosti skrenuo je nedavno objavljenim romanom „U vrtlogu vremena”, a čitaoci ga znaju kao haiku pisca.
– U mlađem dobu svaki trenutak slobodnog vremena bio je ispunjen knjigom. Prijatelji, posebno saradnici sa posla stalno su me podsticali da se aktivno počnem baviti pisanjem zbog mojih stručnih radova, koji su objavljivani u medicinskim časopisima. Žao mi je što ih nijesam poslušao ali upravo me zaustavilo vrijeme o kom pišem u svom autobiografskom romanu „U vrtlogu vremena”. No, ako čovjek posjeduje talenat, možda ću nekom poslužiti kao primjer da nikad nije kasno. Poeziju sam i ranije pisao, ali se nikad nijesam usuđivao da objavim. Haiku sam sasvim slučajno počeo pisati. „Nekazano” – Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika iz Bara, čiji sam član, raspisalo je konkurs za prvi Haiku časopis u Crnoj Gori. Urednik časopisa, vrstan pjesnik i haiđin, od pet pjesama obajavio mi je četiri. Na promociji časopisa sreo sam se sa najboljim crnogorskim haiku pjesnicima, koji su me svojim pjesmama i nadahnutim objašnjavanjima poezije maksimalno zainteresovali za nju. I na kraju, sebe sam pronašao u njoj, naravno uz nesebičnu pomoć Gorana Radičevića koji je i urednik moje prve knjige „U Momentu – haiku i druge forme japanske poezije”. Poeziju objavljujem u raznim zbornicima u regionu. Za haiku sam nagrađivan, a ove godine je moj haiku pohvaljen na Haiku festivalu Odžaci.
Šta nudi Vaš roman u pogledu životnih istina ako znamo da oslikava autentične životne priče?
– „U vrtlogu vremena” je autobiografski, antiratni roman, iako je gro radnje vezan za turbulentna ratna vremena, u kojima se raspala država moje mladosti. To nije uticalo da se samo meni drastično promijeni život, nego svim građanima države. U nestabilnoj političkoj situaciji, pod uticajem manipulacije političara i mas medija, ljudima koji su kroz vojsku i kasnije na vojnim vježbama godinama spremani za odbranu Države, po dobijenom pozivu za mobilizaciju nije se bilo lako odrediti. Kao neposredni učesnik, kroz radnju romana u subjektivno – objektivnom doživljaju rata i ratnika, prije svega rezervista iz Nikšića, pokušao sam razotkriti neke istine i neistine, koje se u vidu mitova provlače kroz pisanja ljudi koji su sve to posmatrali sa distance. Pokušao sam da prikažem strahotu rata i destruktivne posljedice koje je ostavio na pojedince i razotkrijem brutalnosti koje nosi. To nije samo naš aktuelni izazov, već istorijska opekotina koja se neće lako zacijeliti. Osnova romana je realna. Događaji su stvarani političkim odlukama vlasti i vladara naših sudbina. To su stvarni, istiniti događaji, iako će kod čitaoca preći u domen umjetničke fikcije. Davno je Jung, osnivač analitičke psihologije, rekao: „Da biste pisali o sebi, morate pretvoriti to u mit“.
Vaša preporuka za čitanje? Imate li uzora?
– Rado čitam ruske klasike, ali mom razmišljanju, u ovim godinama, život balkanskog čovjeka i ono što je meni veoma blisko najbolje opisuju i sliku do savršenstva dovode Andrić, Komanin i Lalić. Posebno sam opčinjen djelom Meše Selimovića i njegovim umijećem pripovijedanja. Svaku njegovu rečenicu koja nosi jasnu životnu poruku doživljavam kao mudrost starih Latina. Mladima bih poručio da ne sumnjaju u svoje sposobnosti, da ne dozvoljavaju zlonamjernim da ih sputavaju.
Kako vidite savremenu književnu scenu?
– U svom romanu sam napisao da devedesetih nijesmo iskoristili blagodet koja nas je povezivala, jedinstveni jezik sa nekolike varijanite, na kom su se političari mogli sporazumjeti bez prevodioca. Umjesto traženja sličnosti u jeziku koje bi nas zbližile stalno se insistiralo na razlikama, izmišljanjem novih riječi, pa i slova. Tako je i književnost doživjela izvjesnu subverziju, kako na prostoru velike bivše države, tako i u Crnoj Gori. U književnosti kao i u ostalim sferama umjetnosti, umjesto duhovnih vrijednosti u prvi plan su izbile materijalne, pa su šund i kič preuzeli dominantnu ulogu. Uz sve to nijesam baš siguran da je dobro za našu književnost truditi se po svaku cijenu da se dopadnemo zapadnim kritičarima. Bardovi naše književnosti nijesu tragali za pomodarstvom, nego su stvarali sasvim originalna djela. Nesporno je da na ovim prostorima ima mnogo dobrih književnih stvaralaca, ali nažalost i oni se dijele po političkoj, nacionalnoj, ili vjerskoj pripadnosti, što je poražavajuće. No, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti koje su se pojavile dobra knjiga će izdržati ispit vremena. A.Ć.

---

Na pomolu nova djela
Na čemu trenutno radite?
– Imam spremnu knjigu pripovjedaka koju namjeravam objaviti pod naslovom „Ukus kamena”. Pripremam zbirku pjesama „Trag”. Uzgred, pišem kratke priče. Haiga je vid japanskog slikarstva u kom su uklopljeni slika i haiku tako da čine jednu neraskidivu cjelinu. Danas se za tu formu sve više koristi fotografija. Javila se želja da viđeno okom kamere oslikam i riječima u 5, 7, 5 slogova. Pošto nije jeftino objavljivanje knjige sa fotografijama, odlučio sam da napravim foto-haiku, haiga knjigu i objavim u elektronskom izdanju.