Mali je broj onih koji umiju riječju da dočaraju istoriju kroz živote i sudbine. Upravo takav dar posjeduje novinar i publicista Budo Simonović, koji pričama o velikim i malim, poznatim i neznanim, slavnim i zaboravljenim, dočarava ono što istoričari (najčešće) suvoparno opišu na stranicama svojih studija i udžbenika. Takva je i njegova nova knjiga, „Za njima će vjekovi hramati”, u kojoj kroz priče i intervjue sa poznatim književnicima mi saznajemo o njima, nama, našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Šta Vas je motivisalo, kako ste došli na ideju da objavite ovu knjigu?
– Kad čovjek nakon duge plovidbe na otvorenom moru i bavljenja jednim poslom kakav je novinarski, a u mom slučaju to traje već više od pola vijeka, uplovi u mirnu luku i krene da svodi i životne i stvaralačke račune, ispliva na vidjelo sijaset neostvarenih želja i ideja, počne da skida prašinu sa neke „građe” koja je decenijama odlagana, čekala da je sa požutjelih novinskih strana „presloži” među korice knjige. Tako se i ova, kao uostalom i većina mojih knjiga, decenijama „krčkala” i čekala da dospije u štamparsku mašinu.
Ovo je knjiga o piscima. Šta nam možete reći o Vašem izboru onih koji su se našle u ovoj Vašoj novoj knjizi?
– Teško je zaista izdvojiti nekoga ili makar u po jednoj rečenici reći nešto o onima koji su se odavno naselili u sazvježđu duhovnih velikana. Dovoljno je spomenuti imena Svetog Save, Vuka Karadžića, Njegoša, Andrića, Lalića, ili Nikole Punje Lopičića, Dučića, Ivana Gorana Kovačića, Desanke Maksimović, Dušana Kostića, Ćopića, Libera Markonija, Disa, Pjera Lotija, Matije Bećkovića... Sve ostalo što sam znao i umio da kažem o njima, nalazi se u knjizi u vidu feljtona, reportaža, intervjua, zapisa, anotacija...
„Za njima će vjekovi hramati” – šta nam poručujete ovim naslovom?
– Naslov knjige predstavlja parafrazu jedne misli akademika, profesora dr Branislava Ostojića, koju je u novembru 2005. godine izgovorio u Petnjici kod Šavnika na svečanosti otkrivanja spomen-kompleksa posvećenog Vuku Stefanoviću Karadžiću. Ja sam ovu briljantnu misao uopštio, jer mi se čini da ona priliči i gotovo svim ostalim ovdje spomenutim stvaraocima, da će naši duhovni drumovi poželjet` velikana pisane riječi ravnih njima.
S obzirom na to da jedan od zapisa u knjizi datira iz 1975. godine, da li Vas je za sve ove silne godine nešto iznenađivalo i tjeralo da istražujete, otkrivate nepoznato ili manje poznato o tako slavnim piscima?
– Prvo moram naglasiti da bi bilo nepravedno i netačno ako kažemo da će samo za ovdje spomenutim umnicima i virtuozima misli i pisane riječi „vjekovi hramati”. Ovo je moj lični, pa dakle i subjektivni izbor, priča o onima koji su me, na ovaj ili onaj način, više preokupirali, iznenadili od ostalih. A „iznenađenja” su počela još u srednjoškolskim i naročito u studentskim danima. Vrhunac ipak predstavljaju četiri godine dok sam, po završetku studija, radio kao profesor jezika i književnosti u Gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo” u Sokocu na Romaniji. Tada sam, recimo, osim redovnih, imao i po tri časa sedmično izborne nastave, koji su, po izboru đaka, bili posvećeni Ivu Andriću. Iz časa u čas to su bila sve sama iznenađenja, stalna otkrivanja duhovne, literarne ljepote i misaone dubine Andrićevog djela i kad sam 1973. godine ostavio dnevnik i sasvim se posvetio novinarstvu, uvidio sam koliko se malo zna o Andriću. Taj osjećaj, to „iznenađenje” me do danas drži, goni da čitam i istražujem, ne samo Andrića, i zahvaljujući tome je vremenom i nastala ova knjiga. Pri tome sam se posebno posvetio Mihailu Laliću, piscu koji me osvojio još u gimnazijskim klupama i o kojem sam napisao i zasebnu knjigu.
Šta današnjem čovjeku, čitaocu, poručuju ove velike ličnosti koje su se zahvaljujući Vama našle u knjizi?
– Ovo je vrijeme nečitanja i zaista je žalosno gledati kako sva ova savremena tehnološka čuda duhovno sakate i fabrikuju generacije praznoglavih, elementarno nepismenih, čak i među onima koji se - obično po nevolji i zato što ne mogu da se upišu na neki drugi fakultet - opredjeljuju za studije književnosti, a ništa bolja situacija nije ni među piscima, pjesnicima. Uz ne baš brojne časne izuzetke, namnožili su se galamdžije i samoreklameri i zato je danas mnogo više onih koji su poznatiji po imenima nego po djelima, onih koje neće nadživjeti njihovo djelo. Tome u prvom redu kumuju školski programi, ojađeni i ispošćeni do apsurda. U moje vrijeme, ko nije znao makar pola „Gorskog vijenca” napamet, ko nije pročitao „Luču” ili barem „Šćepana Malog”, ko, recimo, nije pročitao bar tri romana i bar petnaest-dvadeset priča Iva Andrića, nije ga majci mogao dobiti prelaznu ocjenu iz srpskohrvatskog i književnosti. A onda je nastupila poznata „šuvarica” i druge tobožnje prosvjetne reforme i tarakovine, sve do vrhunca zaglupljivanja generacija zvanog „bolonja”. Tako je sve otišlo u tirinte, dotle da nam se djeca danas ne umiju ljudski ni potpisati. A kako kad je genije kakav je Ivo Andrić, recimo, sveden na „Prokletu avliju”, sto strana romana „Na Drini ćuprija” i četiri priče po izboru, kad djeca praktično znaju samo naslov „Gorskog vijenca” jer je nekakav politikantski trgovac i kalkulant dodvornički Njegoša, jednog od najvećih umova za koje čovječanstvo zna, proglasio „genocidnim piscem”!
Kada ste stvarali ovu knjigu da li ste razmišljali o tome da su mnogi veliki pisci koji su se našli u njoj poslednjih godina izbačeni iz lektira ili su njihova djela postala „alternativna lektira”?
– Na ovo pitanje sam djelimično već odgovorio, ali da dodam: ova moja knjiga je, uz ostalo, i moj svojevrsni protest protiv gluposti koje se rade u prosvjetnim programima, posebno jezika i književnosti. Nezaobilazni klasici su iz ko zna sve kojih razloga – literarnih, estetskih, stručnih, naučnih, svakako ne – izbačeni iz nastave ili svedeni na pomen imena. Najsvježiji je primjer skandala oko Desanke Maksimović, nesumnjivo najveće poetese za koju zna književnost na srpskom jeziku. Da i ne govorimo o Svetom Savi najvećem srpskom duhovniku i prosvjetitelju, toliko živom i prisutnom i u Crnoj Gori ne samo stoga što je Mitropolija crnogorsko-primorska u krilu Srpske pravoslavne crkve. Ili Vuku Karadžiću, naše gore listu, koji je svojom genijalnom reformom jezika i pisma, stvaranjem i najsavršenijeg pisma i utemeljenjem Adelungovog jezičkog pravila: piši kako govoriš, čitaj kako je napisano, zadivio cio i prosvijećeni i neprosvijećeni svijet, dotle da nam na tome evo već bezmalo dva vijeka svi zavide. Ćirilica se i danas u savremenom svijetu smatra najsavršenijim pismom.
Koje su poruke velikih umjetnika koje su bile aktuelne dok ste pisali zapise i radili intervjue, a koje su i danas aktuelne?
– Svi ovi pisci, kao i nebrojeni drugi koji se, bez zle namjere, nijesu našli među koricama ove knjige, toliko su i danas aktuelni i važni da nam bez njihovih poruka i poduka nema puta naprijed. Ovih dana političkih turbulencija, sunovrata i vaskrsa u Crnoj Gori, sjetio sam se, recimo, jedne Njegoševe svevremene poruke koju su očigledno zaboravili oni koji su umislili da je njihova vječnost: „Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju...” Ili tolike mudrosti, poruke i poduke Mihaila Lalića, koji stoji uz rame, kao prvi do Njegoša. Niko, čini se, kao on nije Crnu Goru i Crnogorce proturio „kroz sito i rešeto”, ali da nije nekoliko vrijednih i marljivih lalićologa i u dobroj mjeri Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, vjerovatno bi i on već bio zaboravljen i prognan, svrstan u „alternativnu” (čitaj neobaveznu) lektiru, jer to čemu nas on uči očigledno se ne dopada i ne ide u prilog onima koji umišljaju da su država i ne uviđaju da je ipak i njihovo za vremena carstvo. Da i ne govorim o pjesmi „Naši dani” nesrećnog Vladislava Petkovića Disa, koja je objavljena prije 110 godina a i danas je toliko aktuelna kao da se mastilo na njoj još nije osušilo...
Svetlana ĆETKOVIĆ

---

Rekordni tiraži „Ognjene Marije livanjske” i „Zeka Malog”
Simonović je do sada objavio 20 knjiga u tiražu od blizu 100.000 primjeraka i po tome je ubjedljivo najtiražniji savremeni pisac u Crnoj Gori. Više njegovih knjiga je doživjelo i po nekoliko izdanja, a rekord drže knjige „Ognjena Marija livanjska” sa osam (prevedena je i na engleski) i knjiga „Zeko Mali” sa pet izdanja.