Crnogorska likovna publika nedavno je u Dvorcu Petrovića, galerijskom prostoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore imala priliku da pogleda kolektivnu izložbu „So-Called Reality”. Izložba je autorski projekat dr Sanje Kojić Mladenov, kustoskinje Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, a u Podgorici je gostovala zahvaljujući saradnji MSUV i CSUCG, u okviru projekta „Risk change (2016-2010)”, podržanog od strane programa Evropske unije „Kreativna Evropa”. Predstavljanje u podgoričkom CSUCG bio je završni dio prezentovanja izložbe „So-Called Reality”.
„Projekat RISK CHANGE je započet kroz istraživanje savremenih procesa migracija i kontinuiranih socijalnih i kulturoloških promjena u 21. vijeku, sa geopolitičkim fokusom na Evropu. Podstaknut je izbjegličkom krizom 2015-2016. godine i talasom migracija stanovništva jugozapadne Azije, a potom i sjeverne Afrike ka razvijenim zemljama Evrope, što je izazvalo mnoge nestabilne procese kako u tranzitnim tako i u zemljama njihovog konačnog izbora”, zapisala je dr Kojić Mladenov.
• Migracije nisu ništa novo, pa zašto su onda ove savremene (ili možda i nisu) dramatičnije od prethodnih?
– Migracije su sada kao tema privukle pažnju savremenih umjetnika i umjetnica, i to je bio povod da oni počnu da razmatraju neke teme i probleme koji inače u društvu već postoje, kao što su različite manjinske i identitetske problematike, a što je razlog i da migranti u mnogim situacijama imaju problem s integracijom. Migranti postaju manjina u nekom društvu i to suočavanje s problemima ksenofobije ili nacionalizma, rasizma, postaje njihov veliki problem. A to su problemi i drugih manjinskih grupa koje inače egzistiraju u nekom društvu. Tako da to jesu veoma prisutne teme i mnogi od autora koji su predstavljeni, tom problemu pristupili su iz veoma lične perspektive, predstavljajući lične probleme odlaska i prilagođavanja novoj sredini. Takođe, migracije na Balkanu su jedna velika tema koja postoji. Mnogi umjetnici koji se bave ovim temamama uglavnom su podstaknuti ratovima `90-ih i ekonomskim i političkim razlozima koji su potom nastupili i koji su ih naveli da u suštini moraju da promijene mjesto boravka.
• Da li migracije mogu imati i pozitivnu stranu, jer, dovode do promjene kulture, prostora, onog drugog, gdje nova grupa-pojedinac može nešto i doprinijeti novoj sredini?
– Naravno. Proces migracije i odlaska u novu sredinu, međusobnog dijaloga dovode do nekih novih rješenja, do bogatstva suživota različitosti koje je kao neko opšte mjesto evropske kulturne politike. No, pitanje je koliko je ono realno prisutno u društvu, ali ono dovodi do afirmisanja pozitivnih odnosa, uspostavljanja relacija i veza među različitim kulturama.
• Migracije najčešće doživljavamo kao nevoljne, uzrokovane nekom silom izvan nas, ali postoje i one voljne, svjesno odabrane?
– Naravno, mnogi odlaze zbog edukacije, iz želje za profesionalizacijom, mnogi umjetnici teže da se predstave u drugoj sredini, pa zbog različitih umjetničkih projekata ostaju kraće ili duže. I to je jedan normalan nomadski put savremenih umjetnika. Mnogi od njih taj nomadizam pretvaraju u svoju vrstu strategije i na taj način razvijaju sopstvenu umjetničku praksu. Mislim da su ta kretanja veoma važna kao i razmjena među umjetnicima. I meni je veoma drago da smo uspjeli da realizujemo ovaj projekat koji je više puta bio odložen tokom ove godine zbog postojeće situacije.
• Koliko je ova pandemija zaustavila i pozitivne migracije, kretanja, protok, razmjene informacija? Može li internet prezentacija „pokriti” sve ono što čovjek ipak mora i da osjeti neposredno?
– Lični kontakt je veoma važan, i umjetnička scena se danas susreće sa nizom problema, svedeni smo na male budžete, na prezentaciju na internetu, što svakako ne odgovara svim likovnim medijima danas, i uskraćuje mnogo toga što bi i sama publika mnogo bolje mogla da perciira, a sada nije u mogućnosti. To jeste veliki problem ove godine, i ne znam kada će biti završen, ali čini mi se da je veoma važno da koliko god možemo uspostavimo lični kontkat. Gdje god je moguće. Naravno, uz sve potrebne mjere.
• „Pandemijsko zatvaranje”, naročito nakon prvog talasa, ljudi pokušavaju da prevaziđu, zar ne?
– Umjetnost je uvijek težila neposrednoj komunikaciji, i ona teško da može da postoji bez interakcije s publikom, i to jeste egzistencijalni problem za umjetnost - kako ćemo dalje razvijati i prezentovati je publici, bez mogućnosti doživljaja, direktnog kontakta i povratne reakcije publike, a koja je nama veoma važna. Umjetnički sadržaj je prezentovan publici u jednoj otvorenoj formi. U suštini uvijek publika negdje završava, ima različitu ideju šta su vidjeli i dožvijeli, jer na svoj lični način doživljavaju neki koncept. Ako toga nema teško ćemo prevazići sve ove velike limite samo digitalne prezentacije za umjetnost.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Suživot je naša normalnost
• Koliko je Vama u Vojvodini možda kulturološki prihvatljivije, jednostavnije nego u drugim sredinama kada se susretnete s drugim-drugačijim?
– To je nešto sa čim mi živimo i ne razmišljamo puno, smatramo mnoge stvari kao neku vrstu naše normalnosti. Taj suživot sa različitim kulturama obilježio je i moj život u Vojvodini, možda to i jeste razlog što ja volim da primjećujem ovakve teme u umjetničkim radovima i možda i podstičem umjetnike da budu otvoreni za neka nova iskustva, rade na usavršavanju sebe i novim projektima.