Akademska umjetnica i profesorka Hana Mirkov, iz Tivta, u slikarstvu je pronašla svoj životni poziv, to je njeno nadahnuće i energija, i odlučila je da mu se posveti svim srcem i raspoloživim vremenom. Protekle tri godine je slikajući istraživala čovjeka kroz svakodnevne priče i situacije, a rezultat toga je izložba akrila na platnu „Ispričaću ti priču”. Inspiraciju je našla u pričama iz knjige „Antiki fagot” Maša Čekića, uz koje je „putovala kroz vrijeme”. Te likovne priče vidjela je publika u galeriji „Buća” u Tivtu i Galeriji solidarnosti - Muzeji u Kotoru, čijim je direktorkama Jeleni Bujišić Bošković i Slađani Mijanović zahvalna na gostoprimstvu.
– Situacija sa „lokdaunom” me je u početku omela, ali sada kada smo naučili da živimo sa tim, nastavila sam normalan život. Prosto je nemoguće živjeti u ovom divnom mediteranskom ambijentu, punom romantike, mistike i gotike, a ne osjećati njegove damare kroz vene. Stalnu inspiraciju mi stvara priliv sunčeve svjetlosti, plavetnilo neba i mora, biljke koje su i zimi okupane svojim zelenilom, cvijeće koje prkosno cvjeta odupirući se svojim bojama zimskom sivilu, kuće i ulice optočene kamenom koje kriju hiljade tajni sve se to zajedno sublimira u stvaralačku energiju koju prenosim na svoje slike. Inspiracije uvijek imam samo je malo vremena za realizaciju. Za sada nisam još imala priliku da izlažem onlajn, ali da postoji ta mogućnost rado bih izlagala zbog cijele situacije sa pandemijom, kaže Hana u intervjuu za „Dan”.
Rođeni ste u Splitu, živite u Tivtu, mediteranski motivi prožimaju Vaše slike, koje neki upoređuju sa stvaralaštvom Voja Stanića i Vaska Lipovca. Kako Vi gledate na to?
– Ponekad, kad uzmem platno, pomislim da bih trebala i ja, kao većina slikara širom svijeta, da na primjer, nebo naslikam u svom njegovom plavetnilu. Na isti način su i moje figure razigrane, vesele, pomalo tajanstvene, ponekad ih možete naći na neočekivanom mjestu, ponekad u neočekivanom vremenu. Vjerovatno je to razlog što neki kritičari upoređuju moje slikarstvo sa Lipovcem i Stanićem. Kad mi zjenica oka uhvati snop ovog našeg mediteranskog sunca, taj snop svjetlosti se pretvara u energiju koja izlazi nesvjesno iz mojih ruku stvarajući novu svjetlost na mojim djelima.
Svakako, Lipovac i Stanić su geniji naše likovne scene i značajno su obilježili svoje vrijeme, a ja sam na početku svoje karijere, te će vrijeme pokazati moj pravac i talenat.
Apsolventkinja ste na Akademiji lijepih umjetnosti u Bariju - na koji način se odvija nastava u uslovima pandemije, kakvo je Vaše iskustvo školovanja u Italiji?
– U Bariju sam provela dvije godine na studijskom programu „Pitura”. Kao odličan student na FLU Cetinje dobila sam stipendiju od Vlade Italije koja je pokrivala troškove fakulteta, studentskog doma, ishrane, te ličnih mjesečnih troškove. Upoznala sam nove ljude, nove tradicije i kulture, nove gradove i trgove, što je sve u određenoj mjeri uticalo na moje slikarstvo, dajući mu neku novu notu i dimeziju. Rad sa profesorima je bio prijateljski, opušten i neformalan, jednako kao i na FLU na Cetinju. Studije sam privela do pred sam kraj, ostala mi je samo odbrana master rada, koja zahtijeva više mjeseci rada na samom fakultetu, pa se nadam da ću u bliskoj budućnosti i to završiti.
Koliko imate prilike da izlažete, od koga to zavisi, morate li da budete i slikar i sama svoj manadžer?
– Što se tiče izlaganja slika, većina galerija u određenom periodu godine objavljuje konkurs i uslove izlaganja, te se možemo prijaviti, a onda galerijska komisija obrazovana za tu svrhu razmatra da li ispunjavamo kriterijume i da li naš rad zadovoljava u mjeri da dobijemo termin za izlaganje slika. Željela bih da svoje stvaralaštvo predstavim i u regionu, ali tu je situacija znatno komplikovanija i što se tiče samih galerija i uslova, kao i prenosa slika preko granice i svih pratećih troškova. S obzirom da radim dva posla - radim kao profesor u školi, a onda u slobodno vrijeme, kojeg je zaista malo, slikam, smatram da bi mi dobro došla pomoć profesionalnog menadžera za ubuduće. M.D.POPOVIĆ

---

Status slikara
Jeste li zadovoljni svojim statusom likovne umjetnice u Crnoj Gori, šta bi moglo biti bolje-može li se živjeti od umjetnosti?
– Što se tiče materijalnog i drugog statusa slikara, mislim da on nije najbolje uređen, da bi se tome trebalo dati više pažnje i pomoći od strane nadležnih institucija. Primjera radi, s obzirom da ja kao neko ko je na početku karijere, ne mogu osigurati egzistenciju od prodatih slika, nego sam morala zasnovati radni odnos, koji mi s jedne strane omogućava redovna primanja i uplatu doprinosa za zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje, ali mi s druge strane oduzima značajno vrijeme i motivaciju za slikanje, što se direktno odražava na moj cjelokupan umjetnički opus.